Ravne nizine Venere ispresijecane su mrežama pukotina koje površinu dijele na poligone široke jedan do dva kilometra. Tim planetarnih geologa sada tvrdi da dio tih struktura nisu tragovi hlađenja vulkanske lave, nego ostaci golemih naslaga gline i soli koje su se nekada stvarale na morskom dnu.
Prema njihovoj rekonstrukciji, drevni su oceani mogli prekrivati oko 90 posto Venerine površine. Zaključak je iznesen u radu objavljenom u časopisu Earth and Planetary Science Letters, ali ne predstavlja izravno opažanje nekadašnjeg mora ni sačuvane obale. Riječ je o geološkom tumačenju oblika koje su snimili radari NASA-ine misije Magellan.
Pukotine široke kilometar ili dva
Poligonalni teren najčešće se pojavljuje uz rubove velikih Venerinih nizina. Desetljećima se pretpostavljalo da su pravilne pukotine nastale dok su se vulkanske stijene hladile, skupljale i pucale.
Autori novog rada razvrstali su ta područja u šest skupina prema obliku i rasporedu pukotina. Zaključili su da dio uzoraka više nalikuje strukturama koje na Zemlji nastaju u debelim slojevima vodom zasićene gline. Kada se takav mulj na morskom dnu prekrije novim nanosima, s vremenom se zbija i gubi vodu. Materijal se pritom skuplja i puca u mrežu poligona.
To nije dokaz da je ispod svake pukotine na Veneri nekoć bilo more. No autori smatraju da raspored tih poligona, zajedno s njihovim položajem u nizinama, bolje odgovara sedimentnom nego isključivo vulkanskom objašnjenju. Magellanovi radarski podaci i danas su osnova za takva tumačenja, o čemu sam nedavno pisao i u tekstu o velikim prstenastim strukturama Venere.
Od slanih bazena do popucale površine
U scenariju koji predlažu istraživači, Venera je u ranoj fazi odbjeglog stakleničkog učinka imala vruću atmosferu bogatu vodenom parom i povremene epizode vrlo kiselih oborina. Takvi bi uvjeti ubrzali kemijsko trošenje uzvisina i eroziju, a bujice bi glinom bogate sedimente odnosile u slane oceanske bazene.
Nakon povlačenja vode ostale bi debele naslage soli i gline. Njihovo isušivanje i sažimanje moglo je stvoriti manje poligonalne pukotine koje se danas vide na radarskim kartama. Autori taj proces uspoređuju s mesinskom krizom saliniteta, razdobljem prije približno šest milijuna godina kada je Sredozemno more bilo gotovo odsječeno od Atlantika, djelomično presušilo i ostavilo velike naslage soli.
I drugi oblici na Veneri uklapaju se u tu interpretaciju. Dio dugih, vijugavih kanala, poznatih kao canali, do sada se uglavnom objašnjavao tokovima lave. Rad ipak razlikuje one koji jasno izgledaju vulkanski od kanala smještenih u nizinama i usmjerenih prema dubljim bazenima. Autori smatraju da bi potonji mogli biti tragovi podmorskih gustoćnih struja ili hiperslanih tokova. Naborani grebeni koji presijecaju nizine mogli bi pak ležati iznad debelih naslaga soli nastalih isparavanjem.
Odakle dolazi brojka od 90 posto
Na Veneri ne postoji razina mora prema kojoj bi se lako mjerila visina reljefa. Autori su zato odabrali moguću drevnu razinu mora uz planetocentrični radijus od oko 6053 kilometra i usporedili je s današnjom topografijom.
Ako se ta kontura doista pokaže nekadašnjom obalom, područja ispod nje pokrivala bi oko 90 posto Venerine površine. Izračun daje volumen od približno 40 posto današnjeg volumena Zemljinih oceana i prosječnu dubinu od oko 1,4 kilometra.
To je ključna granica ove brojke. Ona nije izmjereni trag drevnog oceana, nego rezultat rekonstrukcije koja pretpostavlja da današnji reljef dovoljno dobro čuva izgled starih bazena. Autori pritom izrijekom navode da izračun ne obuhvaća kasnije promjene topografije ni moguće cikluse ponovnog plavljenja i isparavanja.
Vulkani i dalje ostaju ozbiljno objašnjenje
Sama studija ne tvrdi da je svaka pukotina, brazda ili greben dokaz nekadašnjega mora. Oblici prikazani u radu mogu se objasniti i drugim procesima, uključujući vulkanizam i tektonska naprezanja. To je važan oprez jer je Venera geološki izrazito vulkanski svijet. NASA navodi da je Magellan utvrdio kako je najmanje 85 posto njezine površine prekriveno vulkanskim tokovima.
Zato nova interpretacija ne ruši staro objašnjenje preko noći. Ona nudi koherentan scenarij za dio struktura u nizinama i postavlja konkretna opažanja koja bi trebalo provjeriti. Vulkanska aktivnost na Veneri i dalje je jedna od glavnih tema istraživanja, a prethodno sam isto pisao o mogućim promjenama na vulkanskom otvoru koje je otkrio Magellan.
Odgovor bi trebali donijeti precizniji podaci. NASA-ina misija VERITAS, čije se lansiranje trenutačno ne očekuje prije 2031., trebala bi izraditi globalne radarske i topografske karte Venere u znatno višoj razlučivosti. Takva će mjerenja pomoći razlikovati tokove lave, tektonske strukture i moguće sedimentne naslage.
Ako se zaključak novog rada potvrdi, Venera nije oduvijek bila svijet kakav poznajemo danas. Ispod današnje užarene atmosfere mogli bi se skrivati teško izmijenjeni tragovi planeta koji je nekoć imao golema slana mora. Ako se ne potvrdi, isti će podaci pomoći jasnije objasniti kako vulkanizam i tektonika oblikuju najnepristupačniji stjenoviti planet u našem susjedstvu.
