Čudni prstenovi na Veneri mogli bi otkriti što se događa duboko ispod njezine površine

Na Veneri postoje golemi kružni sustavi pukotina, široki od 60 do više od 2000 kilometara, koji već desetljećima zbunjuju planetarne znanstvenike. Nova analiza starih podataka NASA-ine letjelice Magellan pokazuje da bi te strukture, poznate kao korone, mogle biti jedan od najboljih tragova za razumijevanje unutrašnjosti planeta koji je na prvi pogled sličan Zemlji, ali se razvijao posve drukčijim putem.

Znanstvenica Anna Gulcher sa Sveučilišta u Freiburgu i njezin tim izradili su nove trodimenzionalne modele najvećih Venerinih korona, kombinirajući radarske, topografske i gravitacijske podatke. Rezultati upućuju na to da se ispod dijela tih struktura možda još uvijek odvijaju duboki procesi povezani s uzdizanjem vrućeg materijala iz plašta.

Stari podaci Magellana dobili su novu ulogu

NASA-ina letjelica Magellan prestala je s radom 1994. godine, ali njezini radarski podaci i dalje su među najvažnijim izvorima za proučavanje Venerine površine. Budući da je Venera prekrivena gustom atmosferom, obične optičke kamere ne mogu izravno snimati njezin reljef. Magellan je zato koristio radar, čime je znanstvenicima omogućio pogled kroz oblake sumporne kiseline.

Gulcher i njezin tim ponovno su analizirali podatke o topografiji i gravitacijskim potpisima oko korona. U ažuriranoj bazi nalazi se 741 takva struktura raspoređena po površini Venere.

Korone nisu male geološke neobičnosti. Riječ je o golemim kružnim i koncentričnim sustavima pukotina. Prema Gulcher, najvjerojatnije predstavljaju površinski trag vrućeg materijala koji se iz unutrašnjosti planeta podiže prema kori.

Jedan oblik, više procesa

Na prvi pogled korone djeluju kao jedna vrsta strukture. No nova analiza pokazuje suprotno. One se snažno razlikuju po veličini, izgledu, reljefu, gravitacijskom potpisu i tektonskom okruženju. To znači da vjerojatno nisu nastale jednim istim mehanizmom.

Tim smatra da korone odražavaju cijeli raspon dubokih geodinamičkih procesa. U 52 slučaja analiza upućuje na moguće tople uzlazne tokove u plaštu, odnosno na područja u kojima se vrući materijal iz unutrašnjosti planeta diže prema površini.

Takav proces može podići koru i stvoriti prstenaste pukotine. Gulcher objašnjava da kružni oblik korona najvjerojatnije potječe od kružnog ili kupolastog procesa u unutrašnjosti, poput magmatskog uzlaznog toka toplijeg od okolnog materijala.

Posebno je zanimljivo da današnji gravitacijski podaci možda ne bilježe sve aktivne tektonske signale. Ako je to točno, Venera bi mogla biti geološki življa nego što se trenutačno može dokazati dostupnim mjerenjima.

Venera kao upozorenje iz susjedstva

Venera se često opisuje kao Zemljin planetarni blizanac, ali ta usporedba vrijedi samo do određene granice. Slične su veličine i građene od sličnog stjenovitog materijala, no njihova se povijest razdvojila na najvažnijem mjestu: u načinu na koji su površina, unutrašnjost i atmosfera međusobno povezane.

Na Zemlji tektonika ploča već najmanje tri milijarde godina održava duboku izmjenu materijala između površine i unutrašnjosti planeta. Stara kora tone natrag u plašt, nova nastaje na mjestima razmicanja ploča, a dio ugljika pritom se vraća duboko u planet. Taj spori geološki promet jedan je od razloga zbog kojih je Zemlja kroz golema vremenska razdoblja zadržala razmjerno stabilne uvjete na površini.

Na Veneri, barem prema današnjim podacima, takav sustav ne postoji. Zato je jedno od ključnih pitanja je li taj planet ikada imao proces koji je barem nalikovao Zemljinoj tektonici ploča i omogućavao dugotrajnije kruženje ugljika između atmosfere, površine i unutrašnjosti.

Gulcher ističe da se na Zemlji ugljik vrlo učinkovito vraća u plašt. U tome važnu ulogu imaju oceani.

Voda mijenja stijene i smanjuje njihovu otpornost na pucanje, pa se litosfera lakše razlama u pokretne tektonske ploče. Ako Venera nikada nije imala velike oceane, ili ih je izgubila vrlo rano, njezina je litosfera vjerojatno ostala suša, čvršća i otpornija na pucanje.

U tom slučaju Venera je mogla imati samo ograničeno kruženje ugljika, povezano s lokalnim tektonskim procesima i povremenim obnavljanjem površine, ali ne i globalni sustav nalik onome koji na Zemlji već milijardama godina premješta materijal između površine i duboke unutrašnjosti

Sljedeće misije mogle bi riješiti staru zagonetku

Novi podaci trebali bi stići s budućim misijama prema Veneri, uključujući VERITAS i EnVision. One bi trebale donijeti znatno preciznije karte površine i podzemnih struktura, uz bolju topografsku i gravitacijsku rezoluciju.

Takva mjerenja mogla bi pokazati jesu li korone ostatci davnih procesa ili znakovi aktivnosti koja i danas traje. Mogla bi pomoći i u odgovoru na šire pitanje: koliko se rano Venera odvojila od evolucijskog puta kojim je krenula Zemlja?

Gulcher priznaje da je najviše muči upravo ta sličnost i razlika u isto vrijeme. Na Veneri se vide strukture koje djeluju gotovo zemaljski, ali iza njih stoji planet koji funkcionira prema drukčijim pravilima. Dostupni podaci još ne mogu objasniti kako nešto može izgledati toliko poznato, a istodobno biti toliko strano.

Ivan Petričević

Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.