Samo 54 od tisuća poznatih opsidijanskih vrhova strijela iz neolitičke središnje Anatolije nose namjerno urezane znakove. Nova analiza pokazuje da nisu riječ o slučajnim ogrebotinama, ali još ne otkriva jesu li oznake bile povezane s lovcima, identitetom, simbolikom ili nečim sasvim drugim.
Jedanaest novootkrivenih opsidijanskih vrhova strijela s nalazišta Tepecik-Çiftlik u Kapadociji povećalo je broj poznatih primjeraka ove neobične neolitičke prakse u središnjoj Anatoliji na 54. Na prvi pogled riječ je o običnim projektilima, kakvih su arheolozi na tamošnjim nalazištima pronašli na tisuće. Razlika je u tankim linijama urezanim u njihovu ravniju stranu, ponekad složenima u križeve, V-oblike, kvadrate ili jednostavne nizove crta.
Problem je što gotovo nijedan drugi podatak ne objašnjava čemu su ti znakovi služili. Urezani primjerci nisu izrađeni od posebne vrste opsidijana, nisu kvalitetniji od ostalih vrhova i ne pojavljuju se u grobovima ili drugim kontekstima koji bi jasno upućivali na obrednu namjenu. Neki nose tragove korištenja kao projektili, a pronađeni su pomiješani s uobičajenim kamenim alatima u naseljima i radionicama.
Alice Vinet i Denis Guilbeau analizirali su dvanaest urezanih vrhova iz Tepecik-Çiftlika, od kojih je jedanaest sada prvi put detaljno opisano. Njihov rad objavljen je 28. srpnja u časopisu PLOS ONE i pokušava utvrditi jesu li urezi bili praktične oznake, osobni znakovi, ukras ili dio neke simboličke prakse. Konačan odgovor nisu pronašli.
Od 740 vrhova samo 12 nosi ureze
Tepecik-Çiftlik je neolitičko naselje na visoravni Kapadocije, nedaleko od važnih izvora opsidijana Göllüdağ i Nenezi Dağ. Naselje je bilo nastanjeno od približno 7100. do 5800. godine pr. Kr., a opsidijan je ondje toliko čest da čini više od 99 posto analizirane cijepane kamene industrije.
Među 740 dokumentiranih vrhova strijela istraživači su pronašli samo dvanaest primjeraka s urezima, odnosno oko 1,6 posto ukupnog broja. Kada se uzmu u obzir samo dovoljno očuvani vrhovi na kojima bi se takve linije uopće mogle prepoznati, njihov udio raste na približno tri posto.
Tepecik-Çiftlik nije jedino nalazište s takvim predmetima. U Can Hasanu III poznat je 31 primjerak, u Çatalhöyüku pet, a pojedinačni nalazi potječu i s nekoliko drugih lokaliteta središnje Anatolije. Ukupno su dosad dokumentirana 54 urezana vrha strijela. Praksa se pojavljuje kroz dugo razdoblje neolitika, ali ni na jednom nalazištu nije postala uobičajena.
Çatalhöyük pritom pokazuje koliko su raznolike mogle biti simboličke prakse neolitičkih zajednica Anatolije. Ondje su pigmenti pronađeni na ljudskim ostacima i zidovima kuća, a obojeni kosturi i pogrebni rituali u Çatalhöyüku imaju mnogo jasniji arheološki kontekst od ureza na vrhovima strijela. Kod urezanih projektila takva veza zasad ne postoji.
Urezi su namjerni, ali nisu standardizirani
Analiza površine pokazuje da barem većina linija nije nastala slučajnim grebanjem. Urezivanje je često zahtijevalo dva ili tri prolaza, a na najsloženijem primjerku istraživači su izbrojili dvadeset pojedinačnih poteza. Eksperiment je pokazao da se opsidijan vrlo učinkovito može urezivati kremenom, koji je tvrđi od vulkanskog stakla. To je posebno zanimljivo jer predmeti od materijala koji nisu opsidijan čine manje od jedan posto cijepane kamene građe na nalazištu.
Svi su urezi pronađeni na ventralnoj, ravnijoj strani vrhova, ali tu pravilnost gotovo sve ostalo prestaje slijediti. Neki znakovi nalikuju križevima, slovu V ili geometrijskim oblicima, dok su drugi samo skupine crta. Nijedan motiv nije potpuno jednak drugome i nijedan se ne može pouzdano protumačiti kao prikaz čovjeka, životinje, biljke ili nekog drugog prepoznatljivog motiva.
Nema ni jedinstvenog trenutka u izradi kada su oznake dodavane. Na tri primjerka urezi su nastali prije završne obrade vrha, na tri nakon nje, dok se kod preostalih šest redoslijed više ne može utvrditi. Takva raznolikost ne odgovara strogo propisanom postupku označavanja.
Oznake lovaca, ukras ili nešto sasvim drugo?
Jedna od starijih hipoteza kaže da su urezi mogli označavati pojedine lovce. U nekim etnografski dokumentiranim zajednicama lovci su obilježavali projektile kako bi se moglo utvrditi tko je pogodio životinju. Takva usporedba nudi moguće objašnjenje, ali istraživači upozoravaju da je kulturna i vremenska udaljenost prevelika da bi se ono jednostavno prenijelo na neolitičku Anatoliju.
Problem je prije svega u rijetkosti tih predmeta. Ako su urezi bili redovit način označavanja vlasništva, teško je objasniti zašto ih tijekom više od tisućljeća nosi samo malen dio vrhova. Ne postoji ni dosljedna veza između pojedinog znaka i tipa vrha, izvora opsidijana, kvalitete izrade ili tragova uporabe.
Ni mjesto pronalaska ne pruža jasan odgovor. Urezani vrhovi nisu izdvojeni kao ceremonijalni predmeti i nijedan nije izravno povezan s ukopom. Funkcionalni tragovi pokazuju da su barem neki mogli biti korišteni u lovu ili sukobu. To ne isključuje simboličko značenje, ali pokazuje da nisu nužno bili predmeti izrađeni isključivo za obrednu uporabu.
Praksa koja je ostala vezana uz središnju Anatoliju
Najzanimljiviji trag možda nije pojedini znak, nego geografska granica cijele pojave. Kapadocijski opsidijan razmjenjivao se na mnogo širem prostoru, sve do južnog Levanta, ali urezani vrhovi zasad su poznati samo iz središnje Anatolije. Dostupnost sirovine zato ne može sama objasniti njihovu raspodjelu.
Iako nema dvaju potpuno jednakih uzoraka, između različitih nalazišta postoje određene vizualne sličnosti. Križ s jednog vrha iz Tepecik-Çiftlika, primjerice, podsjeća na znak s primjerka iz Çatalhöyüka, a sličnosti postoje i među nekim valovitim i geometrijskim urezima. Autori zato razmatraju mogućnost zajedničkog, ali vrlo fleksibilnog vizualnog repertoara koji su pojedinci ili zajednice prilagođavali vlastitim okolnostima.
Problem tumačenja znakova bez pisanog objašnjenja poznat je i s drugih neolitičkih nalazišta Anatolije. Rasprava o mogućem značenju simbola na stupovima Göbekli Tepea pokazuje koliko oprezno treba razlikovati ono što je na predmetu stvarno vidljivo od značenja koje mu danas pokušavamo pripisati. Kod urezanih vrhova strijela dokazi zasad dopuštaju nekoliko mogućnosti, od ukrasa i osobnih oznaka do simboličkih ili lovačkih značenja.
Nakon analize 54 primjerka najčvršći zaključak ostaje prilično skroman. Neolitičke zajednice središnje Anatolije stoljećima su namjerno označavale malen broj opsidijanskih vrhova strijela, a praksa se održala unatoč velikim promjenama kroz koje su te zajednice prolazile. Zašto su obilježavali baš te predmete i što su njihove linije značile ljudima koji su ih urezivali, arheološki zapis zasad ne otkriva.
