Izloženi vodeni led na sjeveru Marsa uglavnom sadrži manje od tri posto prašine u ukupnoj masi, znatno manje od pojedinih ranijih procjena koje su dosezale oko 25 posto. Do tog su zaključka došli istraživači Sveučilišta u Washingtonu novom analizom svjetlosti koju ledene površine odbijaju.
Količina prašine utječe na zagrijavanje leda i brzinu njegova nestajanja. Tamnija površina upija više Sunčeve energije, dok čišći led više svjetlosti vraća u svemir. Preciznija procjena sastava pomaže objasniti gdje led može opstati i kako su se njegove naslage mijenjale tijekom Marsove klimatske povijesti.
Pari Mohan i Aditya R. Khuller objavili su istraživanje u časopisu npj Space Exploration 8. rujna. Obuhvatili su šest lokacija na sjevernim geografskim širinama, uključujući polarnu kapu i ledene naslage u obližnjim kraterima.
Novi model preciznije opisuje led
Znanstvenici sastav udaljenog leda procjenjuju iz njegova spektra, odnosno načina na koji odbija svjetlost različitih valnih duljina. Na rezultat utječe više svojstava istodobno: veličina zrnaca leda, udio prašine i raspored slojeva. Sličan spektar može se dobiti različitim kombinacijama tih svojstava, što je otežavalo usporedbu ranijih procjena.
Autori su upotrijebili model širenja svjetlosti koji se temelji na metodama koje su već provjerene na snijegu i ledu na Zemlji. Rezultate proračuna usporedili su s podacima instrumenata OMEGA na letjelici Mars Express i CRISM na NASA-inu orbiteru Mars Reconnaissance Orbiter, kao i mjerenjima s mjesta slijetanja letjelice Phoenix.
Kako je Khuller objasnio u priopćenju sveučilišta, dio ranijih proračuna oslanjao se na pristup razvijen za proučavanje Mjesečeva tla. Novi model uzima u obzir način na koji se svjetlost širi kroz led. Time se smanjuje mogućnost da proračun dobro odgovara izmjerenom spektru, ali daje nerealan sastav ledene površine.
Sezonski pokrov skriva čišći led
Promjene sjaja tijekom marsovske godine upućuju na tanki sezonski pokrov sitnozrnatog inja s većim udjelom prašine. Kada taj pokrov nestane, otkriva se stariji, čišći led s krupnijim zrncima. Mjerenja iz različitih godišnjih doba stoga mogu pokazivati drukčiji sastav površine.
Novi rezultati pomažu povezati površinska mjerenja s radarskim procjenama nečistoća u približno 1,5 kilometara debelim slojevitim polarnim naslagama. Autori ih objašnjavaju izmjenom relativno čistih ledenih slojeva i znatno prašnjavijih međuslojeva. Procjena manja od tri posto odnosi se na analizirani izloženi led, a ne na jednoličan sastav cijele polarne kape.
Ledene naslage čuvaju tragove razdoblja u kojima su se voda i prašina taložile u drukčijim klimatskim uvjetima. Za razumijevanje tih tragova važne su i promjene Marsove putanje i nagiba osi. One su tijekom dugih razdoblja utjecale na premještanje leda između polarnih područja i srednjih geografskih širina.
Istraživači sada žele primijeniti isti pristup na druga područja planeta. Time bi mogli preciznije odrediti koliko prašine sadrže pojedine ledene naslage i koliko su stabilne u današnjim uvjetima na Marsu.
