Može li se razlika između ljudske inteligencije i umjetne inteligencije tražiti u kemiji, a ne samo u računalnoj snazi? Dvojica istraživača s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu predlažu upravo takav pogled. U radu objavljenom u časopisu International Journal of Psychiatry Research tvrde da razumijevanje pamćenja mora uključiti kemijske procese oko živčanih stanica.
Autori Gerard Marx i Chaim Gilon ne tvrde da su riješili zagonetku svijesti. Predlažu model koji opisuje mehanizme što bi mogli povezati pamćenje s emocijama, tjelesnim reakcijama i radom mozga.
Pamćenje nije samo pohrana podataka
Računalni sustav može pohraniti informaciju i kasnije je ponovno dohvatiti. Ljudsko sjećanje, međutim, često dolazi zajedno s osjećajem i fiziološkom reakcijom. Miris može prizvati sliku nekog mjesta, glazba uspomenu iz djetinjstva, a neugodan događaj ubrzano disanje ili napetost mišića.
Istraživači smatraju da takva iskustva nije dovoljno opisati samo električnim signalima između neurona. U njihovu modelu važnu ulogu imaju neuroni, astrociti – potporne stanice živčanog sustava – i kemijsko okruženje u kojem te stanice djeluju. U to okruženje ubrajaju se neurotransmiteri, gliotransmiteri i metalni ioni.
Tri dijela istog procesa
Model koji autori nazivaju trodijelnim mehanizmom pamćenja opisuje usklađeno djelovanje triju elemenata. Prvi element čine živčane stanice, drugi izvanstanični matriks i mreže koje ih okružuju, a treći kemijske tvari koje mijenjaju način na koji stanice međusobno komuniciraju.
Prema toj zamisli, astrociti nisu pasivna potpora neuronima. Njihove bi interakcije s neuronima i okolnim molekulama mogle sudjelovati u upisivanju i dohvaćanju informacija. Emocionalni kontekst sjećanja pritom ne bi bio dodatak već pohranjenom podatku, nego dio samog biološkog procesa.
Takav opis razlikuje se od pojednostavljene slike mozga kao električnog računala. Električni impulsi svakako su temelj komunikacije u živčanom sustavu, ali model naglašava da se ta komunikacija odvija u kemijski aktivnom tkivu, pod utjecajem tijela i okoliša.
Što to znači za usporedbu s umjetnom inteligencijom?
Današnji sustavi umjetne inteligencije mogu prepoznavati obrasce, rješavati zadatke i stvarati odgovore koji zvuče promišljeno. To ipak nije dokaz da doživljavaju informacije ili posjeduju svijest. Autori rada smatraju da bi povećanje računalne složenosti samo po sebi moglo biti nedovoljno za stvaranje biološkog tipa iskustva.
To je hipoteza, a ne eksperimentalno potvrđena granica između mozga i stroja. Rad ne donosi test kojim bi se moglo utvrditi ima li neki sustav svijest. Vrijednost rada je u tome što predlaže da se buduća istraživanja ne ograniče na ponašanje i obradu podataka, nego da ispituju i fizičke procese koji omogućuju emocije, pamćenje i tjelesne reakcije.
Pitanje može li umjetna inteligencija doista razmišljati obrađeno je i u ranijem tekstu o granicama strojnog učenja. Ovaj rad raspravi dodaje pitanje može li se inteligencija razumjeti bez poznavanja tkiva, kemije i životnog sustava u kojem nastaje.
