Gotovo osam tjedana nakon izlaganja zračenju koje je u laboratoriju oponašalo kozmičke zrake, istraživači su u mozgu miševa izmjerili promjene u radu imunoloških stanica. U mužjaka su se najviše isticale promjene povezane s metabolizmom i odgovorom na stanični stres. U ženki je, među ostalim, oslabila aktivnost gena uključenih u neke upalne signale. Testovi učenja i pamćenja nisu pokazali jasno pogoršanje ni u jednoj skupini izloženih životinja.
Rad tima sa Sveučilišta u Rochesteru objavljen je 20. studenoga u časopisu Scientific Reports. Miševi nisu letjeli u svemir. U NASA-inu laboratoriju za svemirsko zračenje u Brookhavenu akcelerator je proizveo snop čestica koji oponaša dio zračenja izvan Zemljine zaštite. To je istraživačima omogućilo da učinak zračenja odvoje od drugih uvjeta leta, poput mikrogravitacije.
Kozmičke zrake, unatoč nazivu, uglavnom su čestice velikih energija. Zemljino magnetsko polje i atmosfera pružaju zaštitu koja posadi na putu prema Marsu ne bi bila dostupna u istom obliku. Ali razlika između pokusa i leta je važna: miševi su zračenju bili izloženi odjednom, dok bi ga astronauti na dugoj misiji primali tijekom mjeseci. Iz rezultata se zato ne može izravno procijeniti rizik za ljude.
Što je ostalo vidljivo 53 dana poslije?
Tim je izdvojio stanice iz moždane kore i hipokampusa, područja koje sudjeluje u učenju i pamćenju. Pratio je mikrogliju, imunološke stanice koje nadziru okolno tkivo, uklanjaju stanične ostatke i reagiraju na ozljedu. Stanice su analizirane 53 dana nakon izlaganja. Taj presjek pokazuje što se tada moglo izmjeriti, ali ne i kada je reakcija počela ili kako se mijenjala tijekom prethodnih tjedana.
Istraživači su analizirali RNK u gotovo 16.000 pojedinačnih stanica. Kada je neki gen aktivan, stanica izrađuje RNK prema njegovoj uputi. Broj tih prijepisa daje istraživačima način da usporede aktivnost gena u različitim stanicama. To ne znači da se promijenila sama DNK ili da je mozak izgubio neku sposobnost. Stanice mogu imati isti slijed DNK, a svejedno koristiti različite dijelove uputa koje nose, ovisno o tome što se u tkivu događa. Prednost mjerenja u pojedinačnim stanicama jest što promjena u manjem dijelu mikroglije ne mora nestati u prosjeku cijelog tkiva.
Jedan se signal ponovio u oba spola: istraživači su u mikrogliji moždane kore i nazubljene vijuge, dijela hipokampusa, našli više bjelančevine FKBP5. Ona sudjeluje u reguliranju odgovora na stres. Budući da je promjena uočena i na razini bjelančevine, taj se nalaz ne oslanja samo na broj prijepisa RNK. Pokus, međutim, nije utvrdio štiti li porast FKBP5 stanice ili je tek trag njihove reakcije na zračenje.
Zašto se razlika nije vidjela u ponašanju?
Testiranje je počelo 48 dana nakon izlaganja. Zadaci su bili usmjereni na oblike učenja i pamćenja povezane s hipokampusom. U tim zadacima istraživači nisu otkrili jasno pogoršanje kod izloženih miševa u odnosu na kontrolne skupine. Nisu našli ni znakove široke upalne aktivacije mikroglije kakvu bi pokazao niz promjena uobičajenih kod upale ili određenih bolesti. Neke osnovne funkcije stanica i dalje su se mogle prepoznati po aktivnosti gena koji ih obilježavaju.
Test ponašanja i analiza stanica daju dvije različite vrste odgovora. Prvi pokazuje može li životinja izvršiti konkretan zadatak u vrijeme testiranja. Druga pomaže otkriti što se u međuvremenu promijenilo u tkivu, čak i kad skupine postižu slične rezultate. Zato ni izostanak razlike u zadatku ne poništava stanični nalaz ni stanični nalaz sam po sebi ne dokazuje oštećenje pamćenja.
U zasebnom istraživanju učinka kozmičkog zračenja na srce štakora promjene u srčanom tkivu mogle su se uočiti znatno kasnije. To nije dokaz da će i promjene u mozgu napredovati: riječ je o drugoj životinji, drugom organu i drugom istraživanju. Pokazuje zašto je trenutak mjerenja važan. Da bi se za mikrogliju razlučilo što je prolazno, a što traje, trebalo bi usporediti više razdoblja nakon izlaganja te ispitati odgovara li reakcija na dugotrajnije zračenje onoj iz ovog pokusa.