Svemir bi se mogao urušiti u samog sebe za 33 milijarde godina

Svemir se možda neće širiti vječno, nova teorija predviđa njegov konačni kolaps za 33 milijarde godina.

---

Prema novom modelu tima fizičara sa Sveučilišta Cornell i Sveučilišta Shanghai Jiao Tong, svemir se neće širiti beskonačno. Umjesto toga, za oko 33,3 milijarde godina doći će do Velikog kolapsa — procesa u kojem se sav prostor i materija sažimaju natrag u gusto stanje, poput obrnutog Velikog praska.

Analiza, objavljena na otvorenom serveru arXiv, temelji se na kombinaciji podataka iz nekoliko opservacijskih projekata, uključujući Dark Energy Survey i spektroskopski instrument DESI. Prema njihovom modelu, svemir će se nastaviti širiti još približno sedam milijardi godina, dostižući maksimalnu veličinu oko 69% veću od današnje. Nakon toga slijedi faza usporavanja i kontrakcije koja završava potpunim urušavanjem.

S obzirom na to da je svemir trenutno star 13,8 milijardi godina, predviđeni kraj dolazi za približno 20 milijardi godina.

Ključna uloga tamne energije

U središtu novog modela nalazi se reinterpretacija tamne energije — komponente koja čini oko 70% ukupne gustoće svemira i odgovorna je za njegovo ubrzano širenje. Prema dosadašnjem standardnom modelu, tamna energija ponaša se poput kozmološke konstante: stabilne, nepromjenjive sile koja ravnomjerno “gura” prostor.

Novi model umjesto toga predlaže dinamičku tamnu energiju, koja se vremenom mijenja. U toj verziji, tamna energija proizlazi iz interakcije između aksiona — hipotetske ultra-lake čestice — i negativne kozmološke konstante.

Svemir kao elastični sustav

Autori modela koriste analogiju elastičnog sustava: svemir se širi poput gumene trake, ali elastična napetost s vremenom prevladava i pokreće proces sažimanja. Taj obrat nije trenutan — širenje se najprije usporava, zatim prelazi u stagnaciju, a potom gravitacija i negativna energija počinju dominirati i ubrzavati kontrakciju.

Završna faza, koja bi uslijedila za više milijardi godina, uključuje brzo sažimanje cijelog svemira u kompaktan oblik, analogan početnom stanju prije Velikog praska.

Istraživači naglašavaju da je model još uvijek preliminaran i podložan velikim nesigurnostima. Ograničenja u dostupnim podacima, osobito o ponašanju tamne energije na velikim vremenskim razmjerima, ostavljaju prostor za druge scenarije. Među njima je i mogućnost vječnog širenja, ako se potvrdi da tamna energija zaista ima konstantan intenzitet.

Ipak, ovaj model donosi značajnu novost: predviđa konkretan vremenski okvir i predlaže mehanizam koji se može empirijski testirati. Nadolazeće astronomske misije, uključujući svemirski teleskop Euclid i NASA-in projekt Roman, trebale bi omogućiti preciznije mjerenje dinamike tamne energije.

Kozmički horizont daleko izvan sadašnje skale

Čak i ako se potvrdi, predviđeni kolaps svemira dolazi u vremenskom okviru koji daleko nadilazi sve ljudske skale. Do tada će Sunce odavno završiti svoj životni ciklus, a galaksija Andromeda spojit će se s Mlječnom stazom. Za usporedbu, složen život na Zemlji postoji manje od milijardu godina — vremenski razmak do mogućeg kraja svemira proteže se gotovo dvadeset puta duže.

Ovo istraživanje predstavlja važan iskorak u modernoj kozmologiji: prvi put postoji teorijski okvir koji nudi mjerljivo i vremenski definirano predviđanje konačne sudbine svemira. Iako ne donosi konačan odgovor, postavlja jasnu hipotezu koju će buduće opservacije moći potvrditi ili odbaciti.

Bez obzira na ishod, model Velikog kolapsa vraća u igru jedan od najstarijih scenarija svemirske evolucije — i otvara novu fazu u promišljanju krajnjih granica stvarnosti.