Tijekom ljeta 2014. i 2015. godine sirijski su arheolozi iz muzeja u gradu Deir ez-Zoru premjestili oko 30.000 predmeta na sigurno. Operacija je provedena dok se grad nalazio na prvoj crti sukoba i dok je prijetilo da će zbirka pasti u ruke tzv. Islamske države.
Nova studija rekonstruira kako je spašavanje izvedeno te pokazuje zašto u takvim okolnostima presudnu ulogu imaju brze odluke, povjerenje među suradnicima i poznavanje zbirke prije izbijanja krize.
Muzej na Eufratu
Deir ez-Zor leži na obalama Eufrata, nedaleko od granice s Irakom. Riječ je o području koje je stoljećima bilo raskrižje mezopotamskih kultura, pa su se u muzejskoj zbirci nalazili predmeti s važnih lokaliteta poput Marija, Dura-Europosa i Tell Terqe.
Prije početka građanskog rata 2011. godine Sirija je imala 35 arheoloških muzeja. Muzej u Deir ez-Zoru nije bio najveći, ali je čuvao građu koja je svjedočila o tisućama godina povijesti istočne Sirije. Kada se bojišnica približila gradu, pristup muzeju bio je ograničen, a jedina sigurnija veza s područjem zračne luke prolazila je uskim i izloženim koridorom.
Odluka donesena pod pritiskom
Maamoun Abdulkarim, tadašnji ravnatelj sirijske Uprave za starine i muzeje, u radu objavljenom u časopisu Museum Management and Curatorship opisuje kako su djelatnici procjenjivali rizik i organizirali premještanje zbirke. Nisu čekali idealne uvjete jer bi odgađanje moglo značiti da više neće biti vremena za djelovanje.
Predmeti su pakirani, evidentirani i prevezeni na lokacije izvan neposredne opasnosti. To nije bio samo logistički zadatak. U ratnim uvjetima trebalo je znati kome se može vjerovati, kojim se putem može proći i kako zaštititi podatke o zbirci.
Oko 30.000 predmeta premješteno na sigurno
Prema studiji, iz muzeja u Deir ez-Zoru spašeno je približno 30.000 predmeta. Abdulkarim navodi da je tijekom svojeg mandata, od 2012. do 2017. godine, na sigurne lokacije diljem Sirije premješteno oko 300.000 muzejskih predmeta, što je obuhvatilo velik dio nacionalnih zbirki.
Točan broj predmeta koji su tijekom rata opljačkani ili uništeni nije poznat. Studija slučaj Deir ez-Zora ne prikazuje kao priču o potpunom uspjehu, nego kao primjer kako se zbirke mogu zaštititi kada institucije unaprijed imaju popise, dokumentaciju i ljude osposobljene za hitne situacije.
Zaštita baštine počinje prije krize
Iskustvo iz Sirije važno je i izvan te zemlje. Muzeji i arheološka nalazišta u ratnim zonama često su izloženi pljački, namjernom uništavanju i krijumčarenju. Kada se sukob već rasplamsa, mogućnosti zaštite naglo se smanjuju.
Studija zaključuje da se najvažniji dio pripreme mora obaviti u mirnodopsko vrijeme: treba voditi precizne inventare, čuvati dokumentaciju, održavati mrežu stručnjaka i unaprijed dogovoriti postupke za evakuaciju. U slučaju Deir ez-Zora upravo su ti odnosi i pripreme omogućili da se velik dio zbirke ukloni prije nego što je grad ostao odsječen.
Spašeni predmeti danas predstavljaju više od pojedinačnih muzejskih eksponata. Oni čuvaju tragove zajednica koje su tisućama godina živjele uz Eufrat, pa je njihovo premještanje bilo pokušaj da rat ne prekine i vezu s tim dijelom povijesti.
