Pentagon je u svibnju 2026. objavio novu skupinu ranije klasificiranih fotografija i videozapisa neidentificiranih anomalnih fenomena. Takve objave ponovno hrane staro pitanje: bi li se iza dijela neobjašnjenih objekata mogla skrivati tehnologija koja nije ljudskog podrijetla?
No to pitanje ima tvrđu, manje spektakularnu stranu. Ako bi neka izvanzemaljska letjelica doista stigla do Zemlje, najveći problem ne bi bio samo njezin izgled, brzina ili ponašanje na nebu. Pravo pitanje bilo bi kako je uopće prešla prostor između zvijezda.
Najbliža zvijezda već pokazuje koliko je težak problem
Kako objašnjava Kai James, profesor zrakoplovnog i svemirskog inženjerstva na Tehnološkom institutu Georgije, u Sunčevom sustavu nema dokaza za inteligentni izvanzemaljski život. Ako bi posjetitelji iz svemira došli do Zemlje, najvjerojatnije bi morali stići iz drugog zvjezdanog sustava u Mliječnoj stazi.
Najbliža zvijezda Suncu, Proksima Centauri, udaljena je 4,25 svjetlosnih godina, odnosno oko 40 bilijuna kilometara. U izvoru se razmjer te udaljenosti objašnjava jednostavnom slikom: kada bi Zemlja bila veličine graška, Proksima Centauri bila bi udaljena otprilike kao New York od Sydneyja.
A to je samo najbliža zvijezda. Ako inteligentni život postoji negdje drugdje, nema razloga pretpostaviti da se nalazi baš u najbližem susjedstvu. Budući da samo dio zvijezda može imati planete s prikladnim uvjetima, najbliža tehnološka civilizacija, ako postoji, vjerojatno bi bila mnogo dalje.
Zato se priča o izvanzemaljskim letjelicama vrlo brzo odvaja od mašte i ulazi u područje energetike, konstrukcije i dugotrajnog preživljavanja sustava. Nije dovoljno izgraditi letjelicu koja može poletjeti. Treba izgraditi sustav koji može preživjeti putovanje kroz međuzvjezdani prostor.
Desetina brzine svjetlosti i dalje znači stoljeće leta
Na takvim udaljenostima sporo putovanje gotovo nema smisla. Što let dulje traje, veća je mogućnost kvara, oštećenja, pogreške u navigaciji ili potpunog gubitka misije. Zbog toga bi svaka međuzvjezdana letjelica morala putovati što je brže moguće.
No brzina ima granice. Ništa ne može dosegnuti ni premašiti brzinu svjetlosti, oko 300.000 kilometara u sekundi. Problemi počinju mnogo prije te granice. Gorivo, masa, zaštita, otpornost materijala i potreba za kočenjem ograničavaju svaku realnu konstrukciju.
U raspravama o međuzvjezdanom letu često se kao krajnje ambiciozna, ali barem teorijski zamisliva brzina spominje desetina brzine svjetlosti, oko 30.000 kilometara u sekundi. Pri toj brzini putovanje do cilja udaljenog 10 svjetlosnih godina trajalo bi oko 100 godina.
Takva misija nije usporediva s letom prema Mjesecu, Marsu ili vanjskim planetima. Letjelica bi morala ostati funkcionalna desetljećima ili stoljećem. Ako nosi posadu, mora održavati život kroz vremenski raspon koji nadilazi jedan ljudski vijek. Ako je robotska, mora sačuvati pogon, instrumente, komunikaciju, navigaciju i strukturu dovoljno dugo da uopće stigne do cilja.
Lasersko jedro može ubrzati letjelicu, ali je ne može lako zaustaviti
Jedna od egzotičnijih ideja za međuzvjezdani let oslanja se na snažne laserske zrake. U takvom scenariju golemi laserski sustav u blizini matičnog planeta usmjerava snop prema tankom reflektirajućem jedru na letjelici. Fotoni iz snopa stvaraju pritisak i guraju letjelicu naprijed.
Prednost je velika: letjelica ne mora nositi gorivo za ubrzavanje. Time se izbjegava dio problema mase, jer svaka dodatna tona goriva traži još goriva kako bi se i sama ubrzala.
No takav sustav tražio bi golemu energetsku infrastrukturu. Još veći problem dolazi na kraju puta. Laserski snop može ubrzati letjelicu iz matičnog sustava, ali joj ne daje jednostavan način da uspori kada stigne do odredišta.
Međuzvjezdana letjelica ne smije samo proletjeti pokraj Zemlje ili kroz Sunčev sustav ogromnom brzinom. Ako želi istraživati, ući u orbitu ili uspostaviti bilo kakav kontakt, mora kočiti. Zato laserski pogon ne rješava cijelu zadaću. U najboljem slučaju bio bi dio složenijeg sustava, s odvojenim rješenjem za usporavanje.
Rakete mogu kočiti, ali gorivo brzo postaje najveći teret
Rakete imaju prednost koju lasersko jedro nema: mogu služiti i za ubrzavanje i za usporavanje. Potisak nastaje izbacivanjem materijala velikom brzinom u suprotnom smjeru od gibanja. Ako se smjer potiska promijeni, isti se princip može iskoristiti za kočenje pri dolasku.
No raketa mora nositi vlastito gorivo. Uz gorivo nosi spremnike, trup, zaštitu, instrumente, teret ili posadu, te sve sustave potrebne za dugotrajan let. Svaki dodatni kilogram povećava ukupnu masu. Veća masa traži više goriva, a novo gorivo opet povećava masu koju treba ubrzati. Taj se krug pri međuzvjezdanim brzinama vrlo brzo pretvara u gotovo nepremostiv problem.
Kemijski pogon, na kojem se temelje sve dosadašnje ljudske svemirske misije, praktično otpada kada se govori o putovanju između zvijezda. Kemijske reakcije oslobađaju premalo energije za letjelicu koja bi trebala dosegnuti desetinu brzine svjetlosti. Procjene pokazuju da bi za takav let bilo potrebno više goriva nego što ima mase u promatranom svemiru.
To jasno pokazuje granicu kemijskih raketa. Nije ih moguće jednostavno povećati i pretvoriti u međuzvjezdani brod. Problem nije samo u veličini letjelice, nego u samoj količini energije koju takvo gorivo može dati.
Antimaterija nudi golemi učinak, ali gotovo nikakvu praktičnost
Antimaterija je teorijski najmoćnije gorivo za ovakav scenarij. Kada se antimaterija susretne s običnom materijom, obje se poništavaju, a njihova se masa pretvara u energiju. U idealnim uvjetima, to je najbliže savršenom pogonu koji dopušta poznata fizika.
Takav bi sustav mogao omogućiti brzinu od desetine brzine svjetlosti uz gorivo koje bi činilo manje od četvrtine ukupne mase letjelice. U usporedbi s kemijskim pogonom, razlika je golema.
Problem je što antimaterija danas nije gorivo u stvarnom tehničkom smislu. Iznimno je nestabilna, teško ju je proizvesti i još teže zadržati. Fizičari su dosad proizveli manje od 20 milijarditih dijelova grama antimaterije, a čestice su postojale tek djeliće sekunde. Troškovi se pritom mjere stotinama milijuna dolara.
Antimaterija zato pokazuje koliko bi učinkovit pogon morao biti, ali ne nudi izvediv put prema stvarnoj međuzvjezdanoj letjelici. Za takav bi brod trebalo proizvesti, pohraniti i sigurno koristiti količine antimaterije koje su daleko izvan današnje tehnologije.
Fuzija je ozbiljniji kandidat, ali masa i dalje ostaje problem
Nuklearna fuzija djeluje uvjerljivije kao dugoročna mogućnost. To je proces koji napaja Sunce, a u teoriji može dati oko 10 milijuna puta više energije po kilogramu goriva od kemijskih raketa.
Ipak, fuzijski pogon još nije operativna tehnologija za svemirske letjelice. Čak i kada bi takav sustav bio dostupan, brojke ostaju neugodne. Letjelica koja bi krstarila brzinom od 30.000 kilometara u sekundi trebala bi gorivo mase oko 150 puta veće od mase same letjelice.
To znači da ni napredan pogon ne rješava sve. Letjelica bi morala imati iznimno lagane, ali sigurne spremnike goriva. Trup bi morao izdržati dugotrajan let kroz prostor ispunjen zračenjem i sitnim česticama. Energija iz reaktora morala bi se učinkovito pretvoriti u potisak. Svaki od tih uvjeta sam je po sebi velik inženjerski zadatak.
Zajedno stvaraju puno teži problem: rješenje za jedan dio letjelice lako pogoršava drugi. Jača zaštita povećava masu. Veća masa traži više goriva. Više goriva traži veće spremnike i čvršću konstrukciju. Kod međuzvjezdanog leta nema izoliranih problema.
Međuzvjezdani prostor nije prazan pri desetini brzine svjetlosti
Međuzvjezdani prostor često se zamišlja kao gotovo savršena praznina, ali on to nije. U njemu ima rijetkih atoma vodika i mikroskopskih zrnaca kozmičke prašine. Pri uobičajenim brzinama to ne zvuči dramatično. Pri 30.000 kilometara u sekundi postaje ozbiljna prijetnja.
Na takvoj brzini i sitna čestica prašine može udariti u trup letjelice energijom usporedivom s metkom malog kalibra. Atomi vodika stvarali bi snažno zračenje i s vremenom oštećivali čak i vrlo otporne materijale.
Letjelici bi zato trebala iznimna zaštita, možda i složeni magnetski štitovi. No zaštita povećava masu, a masa je središnji neprijatelj svakog međuzvjezdanog dizajna. Što je letjelica zaštićenija, to joj treba više energije za ubrzavanje i više goriva za kočenje.
Tu se vidi zašto međuzvjezdani let nije pitanje jednog velikog izuma. Letjelica bi morala biti lagana, ali vrlo čvrsta. Brza, ali sposobna usporiti. Energetski moćna, ali ne toliko masivna da sama sebi postane prepreka. Zaštićena, ali ne opterećena štitovima koji bi poništili prednost pogona.
Najteže pitanje nije tko su, nego kako su stigli
Poznata fizika ne zabranjuje međuzvjezdani let do Zemlje. No dopušteno ne znači izvedivo. Udaljenost, gorivo, zaštita, konstrukcija, kočenje i trajanje misije stvaraju niz povezanih ograničenja. Svako od njih smanjuje broj mogućih rješenja.
Naprednija civilizacija možda bi raspolagala tehnologijom koju čovječanstvo još ne poznaje. Ali ni takva tehnologija ne bi mogla izbjeći osnovne zahtjeve fizike. Letjelica mora nositi masu, trošiti energiju, izdržati zračenje, preživjeti udare čestica i nekako usporiti nakon puta između zvijezda.
Zato bi stvarni dolazak izvanzemaljske letjelice otvorio mnoga pitanja: odakle dolazi, tko ju je izgradio i što želi. No najvažnije znanstveno pitanje možda bi bilo najteže: kako je uopće stigla do Zemlje?
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
