Na lubanjama mačaka mumificiranih kao dar egipatskim bogovima sačuvani su tragovi bolesti i nasilja. Analiza 131 lubanje iz Prirodoslovnog muzeja u Beču pokazala je da njih 81, odnosno oko 62 posto, ima barem jednu patološku promjenu. Uz bolesti zuba i čeljusti, istraživači su pronašli tragove udaraca i ugriza drugih mačaka.
Wim Van Neer, Bea De Cupere i Claudio Ottoni u radu objavljenom 26. listopada u časopisu Journal of Archaeological Science opisali su zbirku koja potječe iz egipatskog groblja životinja kod Beni Hassana. Ti ostaci svjedoče i o životu prije mumificiranja: neke su ozljede zacijeljele, što znači da su ih životinje preživjele.
Arhivska pisma otkrila su podrijetlo lubanja
Lubanje su dio stare muzejske zbirke, a nisu pronađene u novom iskopavanju. Autori su u bečkom arhivu pronašli korespondenciju iz 1879. koja navodi Beni Hassan kao mjesto podrijetla i opisuje kupnju lubanja izvađenih iz mačjih mumija. Muzej je zbirku Ludwiga Jeittelesa otkupio 1883.
Za razliku od sačuvanih mumija koje se danas uglavnom proučavaju snimanjem, ovi su ostaci davno razmotani i očišćeni. To omogućuje izravno mjerenje i pregled površine kostiju, uključujući sitne tragove ozljeda. Autori zbirku opisuju kao najveću poznatu muzejsku zbirku lubanja egipatskih mačjih mumija s dokumentiranim podrijetlom.
Uz domaće mačke držali su i divlje
Sedam lubanja pouzdano pripada močvarnoj mački, vrsti Felis chaus, koja je u pravilu veća od domaće mačke. Većina ostalih vjerojatno pripada domaćim mačkama, no raspon veličina upućuje i na moguću prisutnost afričke divlje mačke te križanaca. Samim mjerenjem nije bilo moguće svaku jedinku sigurno razvrstati.
Patološke promjene pronađene su i na šest od sedam lubanja močvarnih mačaka. Slične bolesti i ozljede u tih dviju skupina autori povezuju s usporedivim uvjetima držanja, vjerojatno u ograničenom prostoru. Ne mogu rekonstruirati točan izgled nastambi ni sve pojedinosti skrbi.
U zbirci prevladavaju odrasle mačke, dok su mladunci znatno rjeđi nego među nerazmotanim mumijama proučenima rendgenskim snimanjem. Zato udio od 62 posto nije procjena učestalosti bolesti među svim mačkama koje su Egipćani mumificirali.
Ozljede su nastajale i prije usmrćivanja
Na nekim su lubanjama tragovi oštrog oruđa ili udaraca tupim predmetom. Istraživači razlikuju smrtonosne ozljede od onih koje su zacijeljele. Kod ozljeda koje su zacijeljele nije uvijek moguće utvrditi je li čovjek pokušao usmrtiti mačku, obuzdati je ili razdvojiti životinje u sukobu.
Ubodne tragove na osam lubanja tumače kao posljedice međusobnih ugriza. Na jednoj lubanji raspored zacijeljenih ozljeda odgovara razmaku očnjaka močvarne mačke, što upućuje na sukob s domaćom mačkom.
Močvarne mačke vjerojatno su hvatane u prirodi
Radiokarbonski je datirano devet lubanja. Osim jedne znatno starije jedinke, rezultati ih smještaju u završetak Kasnog razdoblja i Ptolemejsko razdoblje. Odvojena analiza stabilnih izotopa ugljika i dušika obuhvatila je četiri močvarne i 12 vjerojatno domaćih mačaka.
Razlika u izotopima ugljika pokazuje da su močvarne mačke zadržale trag drukčije prehrane ili staništa. Autori zaključuju da su vjerojatno hvatane u prirodi i potom držane s ostalim mačkama, umjesto da su se razmnožavale u zatočeništvu.
