More u dijelovima sjevernog Pacifika uz veliku nakupinu plutajućeg otpada tijekom dvaju desetljeća postalo je svjetlije u plavom i zelenom dijelu spektra. Istraživači sa Sveučilišta u Bergenu provjerili su može li iza toga stajati mikroplastika raspršena u vodi. Njihovi rezultati podupiru tu mogućnost, ali sateliti nisu izravno snimili sitne plastične čestice niti je dokazana uzročna veza.
Shea Cheatham, Daniel Koestner i Børge Hamre u studiji objavljenoj 5. studenoga 2026. u časopisu Communications Earth & Environment usporedili su tri skupa satelitskih podataka s računalnim modelima prolaska svjetlosti kroz atmosferu i morsku vodu.
Što su sateliti izmjerili?
Boja mora ovisi o tome kako se Sunčeva svjetlost raspršuje i apsorbira u vodi. Na nju utječu fitoplankton, otopljene organske tvari i druge čestice. Znanstvenici su zato istražili mogu li vrlo sitni komadići plastike promijeniti svjetlost koja iz mora stiže do satelitskih senzora.
Analizirani nizovi MODIS, GlobColour i CCI obuhvaćaju razdoblje od kolovoza 2002. do rujna 2022. U pojedinim područjima unutar i oko Velike pacifičke nakupine otpada utvrđeno je istodobno pojačanje plavog i zelenog signala, drukčije od okolnog oceana. Takva promjena odgovara pomaku prema cijanoplavoj, odnosno plavozelenoj nijansi.
To su dugoročne promjene izdvojene analizom mjerenja. Karte u radu prikazuju njihovu veličinu i statističku značajnost, a nisu obične fotografije na kojima bi se mogla vidjeti masa mikroplastike. Različiti skupovi podataka pritom nisu dali posve jednake procjene promjene boje, upozorava priopćenje izdavača Springer Nature.
Kako mikroplastika mijenja svjetlost
Autori su se usredotočili na mikroplastiku manju od 300 mikrometara, odnosno 0,3 milimetra. Takve je čestice teško pratiti neposrednim uzorkovanjem na velikim morskim površinama. U modelima su mijenjali njihovu koncentraciju, ali i prirodne sastojke koji utječu na boju mora.
Kada su simulacije uključivale samo prirodne promjene, oko tri posto dobivenih obrazaca posvjetljivanja pripadalo je plavozelenoj skupini. Kada su modelu dodali mikroplastiku, taj je udio porastao na približno 13 posto. To je više od četverostrukog povećanja, zbog čega autori plastiku smatraju mogućim objašnjenjem zabilježenog signala.
Ti postoci opisuju ishode simulacija, a ne vjerojatnost da je plastika stvarni uzrok promjene u oceanu. Prema modelu, signal bi mogao prijeći tipičnu mjernu nesigurnost pri koncentraciji od približno pet miligrama sitne mikroplastike po kubičnom metru vode. Takvu procjenu tek treba provjeriti istodobnim mjerenjima u moru i iz svemira.
Stručnjaci se razilaze oko tumačenja
U reakciji za Science Media Centre España, Anna Sànchez-Vidal sa Sveučilišta u Barceloni ocjenjuje pristup obećavajućim, posebno za najmanje čestice koje je najteže uzorkovati. Ističe, međutim, da još nije riječ o operativnoj metodi praćenja onečišćenja.
Andrés Cózar Cabañas sa Sveučilišta u Cádizu znatno je skeptičniji. Upozorava da studija ne opaža samu plastiku te da bi dio promjena mogao potjecati od senzora, postupaka korekcije atmosferskih utjecaja ili promjena u zajednicama fitoplanktona. Uzročnu vezu zato smatra otvorenim pitanjem.
Za provjeru će biti potrebne oceanografske kampanje koje na istome području povezuju količinu i svojstva mikroplastike s mjerenjima svjetlosti i satelitskim opažanjima. Metodu će trebati ispitati i u drugim morima. Primjerice, obalne vode Sredozemlja optički su složenije jer na njihovu boju snažno utječu sedimenti, organska tvar i plankton.
Ako se veza potvrdi, dugogodišnja mjerenja boje oceana mogla bi postati dodatni način praćenja onečišćenja koje je teško izravno obuhvatiti. Zasad su pokazala promjenu kojoj se još traži pouzdano objašnjenje.
