Podzemne prostorije Derinkuyua u turskoj Kapadokiji pokazuju kako su ljudi prilagođavali prostor ispod površine za dulji boravak. Danas se slična ideja razmatra iz drukčijeg razloga: mogu li tuneli, nekadašnji kamenolomi i skloništa pružiti stanovnicima gradova utočište od sve jačih ljetnih vrućina?
U Rimu gradske vlasti i talijanski institut ISPRA ispituju mogućnost pretvaranja dijela postojećeg podzemlja u skloništa od ekstremnih temperatura. Projekt je u ranoj fazi. Derinkuyu služi kao povijesni primjer života pod zemljom, a ne kao već otvoreno klimatsko sklonište.
Stijena ublažava promjene temperature
Podzemlje se zagrijava i hladi sporije od zraka na površini. Okolno tlo i stijena ublažavaju dnevne temperaturne promjene, pa unutarnji prostori mogu ostati toplinski stabilniji. Koliko će biti ugodni ovisi i o dubini, geologiji, obliku prostorija te izmjeni zraka. Sama činjenica da je prostor pod zemljom ne jamči uvjete pogodne za boravak.
Pregledni rad objavljen u časopisu Heritage naglašava da podzemne povijesne građevine imaju različite mikroklime. Temperatura, vlaga, građevni materijali i korištenje prostora međusobno djeluju, a promjena ventilacije može narušiti postojeću ravnotežu. Veći broj posjetitelja također mijenja unutarnje uvjete. Zbog toga se rješenje koje odgovara jednom lokalitetu ne može jednostavno prenijeti na drugi.
Sklonište je moralo imati vodu, hranu i zrak
Prema turskoj muzejskoj službi, Derinkuyu je uređen na osam razina. U njemu su uređena spremišta hrane, bunari, ventilacijski otvori, crkve i mjesta okupljanja. Takva infrastruktura omogućavala je većoj zajednici dulji boravak ispod površine. Pojedine prostorije povezivali su vrlo uski prolazi, a veliki kameni zatvarači služili su za blokiranje pristupa.
Za današnje klimatsko sklonište prirodna hladnoća bila bi samo dio potrebnih uvjeta. Francesco La Vigna iz talijanskog instituta ISPRA u razgovoru za El País upozorava na važnost provjere stabilnosti i ventilacije prije otvaranja podzemnih prostora javnosti. Stari kamenolom i moderno betonsko sklonište ne zahtijevaju iste zahvate, čak ni kada se u oba može pobjeći od vrućine.
Helsinki već pokazuje kako podzemna infrastruktura može biti uključena u sustav zaštite stanovništva. Gradske službe navode približno 5.500 skloništa civilne zaštite s oko 900.000 mjesta. Ta skloništa nisu namijenjena zaštiti od toplinskih valova. Za njih su također potrebni siguran pristup, redovito održavanje, ventilacija i unaprijed određen plan korištenja.