Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom desetljećima se oslanja na jednu prilično razumnu pretpostavku: ako neka civilizacija šalje umjetni radijski signal, on bi trebao izgledati kao vrlo uzak i jasan skok u frekvenciji, nešto što priroda teško proizvodi sama od sebe. No nova studija SETI instituta upozorava da problem možda nije samo u tome što takve signale još nismo pronašli, nego i u tome što se oni mogu promijeniti prije nego što uopće napuste vlastiti zvjezdani sustav. To bi moglo pomoći objasniti barem dio radijske tišine koja već dugo prati potragu za tehnopotpisima.
Godinama su mnogi SETI programi bili podešeni upravo za traženje ekstremno uskih radijskih signala. Logika je bila jednostavna: što je signal uži, to je vjerojatnije da nije nastao prirodnim astrofizičkim procesom. Ipak, nova analiza pokazuje da ni savršeno uzak signal ne mora takav ostati. Ako prolazi kroz burno okruženje blizu zvijezde iz koje potječe, njegova se energija može raspršiti preko šireg raspona frekvencija, pa signal do promatrača stiže slabiji i manje upadljiv nego što se očekivalo.
Problem počinje blizu izvora
Dosadašnje potrage za tehnopotpisima uglavnom su već uzimale u obzir izobličenja koja radio valovi doživljavaju na putu kroz međuzvjezdani prostor. Ovaj rad usmjerio se na nešto drugo: na ono što se događa gotovo na samom početku putovanja. Istraživači tvrde da promjene gustoće plazme u zvjezdanim vjetrovima, kao i snažni eruptivni događaji poput koronalnih izbačaja mase, mogu izobličiti radio valove u blizini planeta koji odašilje signal.
U praksi to znači da se ultrauzak signal “razmaže”. Njegova se snaga više ne zadržava u vrlo uskom pojasu frekvencija, nego se raspoređuje šire. Time vršna jačina signala pada, a upravo je ta vršna jačina ono na što se oslanjaju tradicionalni sustavi za detekciju. Signal zato može biti stvaran, ali ipak proći neopaženo jer više ne izgleda onako kako ga naši algoritmi očekuju.
Dr. Vishal Gajjar, astronom iz SETI instituta i glavni autor rada, kaže da su SETI pretrage uglavnom podešene za iznimno uske signale. Ako ih okruženje matične zvijezde proširi, takvi signali mogu pasti ispod praga detekcije iako su stvarno prisutni, što bi moglo objasniti dio radijske tišine u dosadašnjim potragama za tehnopotpisima.
Kako bi taj učinak pretvorili iz teorijske mogućnosti u nešto mjerljivo, tim se oslonio na nešto što već imamo u vlastitom kozmičkom susjedstvu: radijske prijenose letjelica iz Sunčeva sustava. Na temelju empirijskih mjerenja sa svemirskih sondi kalibrirali su način na koji turbulentna plazma širi uskopojasne signale, a zatim su te rezultate ekstrapolirali na širok raspon zvjezdanih okruženja.
Najranjiviji su crveni patuljci
Rezultat rada, objavljenog u časopisu The Astrophysical Journal, praktičan je okvir za procjenu koliko bi širenje signala moglo biti izraženo kod različitih vrsta zvijezda i na različitim frekvencijama promatranja. Posebno je važan u uvjetima pojačanog “svemirskog vremena”, kakvi se očekuju oko aktivnih zvijezda. To nije samo tehnički detalj, nego pitanje koje izravno utječe na odabir ciljeva i na način na koji se buduće pretrage trebaju oblikovati.
Autori posebno izdvajaju zvijezde tipa M, odnosno crvene patuljke. Riječ je o najčešćoj vrsti zvijezda u Mliječnoj stazi, koje čine oko 75 posto njezine ukupne populacije. Upravo kod takvih zvijezda, prema rezultatima rada, postoji najveća vjerojatnost da će se uskopojasni signal proširiti prije nego što napusti matični sustav. To je nezgodna okolnost, jer su crveni patuljci često u središtu interesa kada se traže potencijalno nastanjivi svjetovi.
Autori zato poručuju da buduće strategije ne bi smjele biti slijepe za signale koji nisu savršeno tanki i čisti. Drugim riječima, ako nastavimo tražiti samo “idealne” signale, mogli bismo previdjeti one stvarne.
Grayce C. Brown, suautorica rada i istraživačka asistentica u SETI institutu, ističe da razumijevanje utjecaja zvjezdane aktivnosti na uskopojasne signale može pomoći u osmišljavanju pretraga koje bolje odražavaju ono što do Zemlje stvarno dolazi, a ne samo ono što je možda poslano.
Zato se važnost ove studije ne svodi samo na tehnički detalj. Ona ne poručuje da izvanzemaljske signale već imamo nadohvat ruke, ali upozorava da ih možda tražimo preusko. A u takvoj potrazi i mala razlika između očekivanog i stvarnog signala može biti dovoljna da poruka nestane u šumu.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
