Međunarodna svemirska postaja (MNP) približava se kraju radnog vijeka, a NASA i njezini partneri pripremaju njezino kontrolirano uklanjanje iz orbite nakon 2030. godine. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje koje zvuči jednostavno: ako MNP ionako više neće služiti svojoj svrsi, zašto je ne poslati ravno u Sunce? Odgovor nije u nedostatku volje, nego u fizici leta kroz Sunčev sustav.
Postaja se više ne može održavati u orbiti unedogled
Međunarodna svemirska postaja jedan je od najdužih svemirskih projekata u povijesti. Od 2. studenoga 2000. na njoj neprekidno borave astronauti, a tijekom više od dva desetljeća postala je laboratorij u mikrogravitaciji, tehnološka platforma i najpoznatiji primjer stalne ljudske prisutnosti u svemiru.
No MNP nije građena da zauvijek kruži oko Zemlje. Prvotno je bila zamišljena za znatno kraći radni vijek, a godine provedene u orbiti postupno su istrošile njezine sustave. Postaja je prošla tisuće temperaturnih ciklusa, udare sitnih čestica, zamor materijala i povremene probleme s curenjem zraka.
Nalazi se u niskoj Zemljinoj orbiti, gdje svemir nije potpuno prazan. Ondje još uvijek postoji vrlo razrijeđen ostatak atmosfere. Taj otpor nije velik, ali je stalan. Dovoljno je malen da postaja može kružiti oko planeta, ali i dovoljno prisutan da joj s vremenom oduzima brzinu i spušta orbitu.
Zato se MNP povremeno mora podizati. Letjelice koje se spajaju s postajom kratkim potiskom korigiraju njezinu putanju i vraćaju joj dio izgubljene visine. Kada takve korekcije jednom prestanu, postaja će se postupno približavati gušćim slojevima atmosfere.
Završni manevar mora biti planiran, a ne prepušten slučaju
NASA ne može jednostavno ugasiti sustave i prepustiti postaju postupnom gubitku visine. MNP je golema konstrukcija, mase oko 420 tona, pa njezin povratak kroz atmosferu mora biti pažljivo planiran. Velik dio postaje izgorio bi pri ulasku u gušće slojeve atmosfere, ali kod objekta te veličine ne može se računati na to da će sve nestati prije nego što dosegne površinu.
Zbog toga NASA priprema kontrolirano uklanjanje postaje iz orbite. U završnoj fazi misije posebno vozilo, koje za NASA-u razvija SpaceX, trebalo bi usmjeriti MNP prema atmosferi u točno odabranom trenutku. Cilj je da dijelovi koji prežive prolazak kroz atmosferu završe u udaljenom području oceana, što dalje od naseljenih krajeva i glavnih pomorskih ruta.
Takav plan nije bez otvorenih pitanja, osobito kada je riječ o mogućem utjecaju ostataka na morski okoliš. No za objekt veličine Međunarodne svemirske postaje kontrolirani ulazak u atmosferu i dalje je najsigurnije rješenje. Alternativa bi bila postupno propadanje orbite i povratak koji se ne bi mogao jednako precizno predvidjeti.
Upravo zato se često pojavljuje pitanje: ako MNP već treba ukloniti iz orbite, zašto je NASA ne pošalje u Sunce?
Najveći problem nije udaljenost do Sunca
Kako piše IFLScience, Sunce se na prvi pogled čini kao savršeno odredište za završetak misije. Golema zvijezda u središtu Sunčeva sustava bez teškoća bi progutala ostatke svemirske postaje. Problem je u tome što se u svemiru ne može jednostavno odabrati smjer, uključiti motore i očekivati da će objekt završiti ondje kamo ga “pošaljemo”.
MNP kruži oko Zemlje, ali zajedno sa Zemljom kruži i oko Sunca. Zemlja se oko Sunca kreće brzinom od približno 107.000 kilometara na sat, a sve što se nalazi u njezinoj blizini nosi taj isti orbitalni zalet. To vrijedi i za svemirsku postaju.
Da bi neki objekt zaista završio u Suncu, nije dovoljno usmjeriti ga prema zvijezdi. Treba mu oduzeti velik dio orbitalne brzine koju već ima zbog Zemljina gibanja oko Sunca. Upravo je to najteži dio. MNP ne bi trebalo samo potisnuti prema unutrašnjem dijelu Sunčeva sustava, nego joj gotovo poništiti brzinu kojom zajedno sa Zemljom obilazi Sunce.
Kada bi se postaja jednostavno usmjerila prema Suncu, ne bi pala ravno u njega. Najprije bi krenula prema unutrašnjem dijelu Sunčeva sustava, ali bi je postojeća brzina odvela na izduženu orbitu oko Sunca. Umjesto završetka u zvijezdi, dobili bismo putanju koja Sunce promašuje za golemu udaljenost. Astronom Michael J. I. Brown sa Sveučilišta Monash objasnio je da bi takav pokušaj mogao promašiti Sunce za gotovo 100 milijuna kilometara.
Drugim riječima, Sunce nije meta koju treba samo pogoditi. U orbitalnoj mehanici presudno je koliko se promijeni brzina objekta, a ne samo u kojem je smjeru poslan
Solarna sonda Parker može prići Suncu, ali MNP je sasvim druga priča
NASA već ima letjelicu koja se približila Suncu više nego ijedna prije nje. Riječ je o solarnoj sondi Parker, misiji koja istražuje Sunčevu koronu i prolazi kroz područja u kojima su zračenje, brzina čestica i temperatura iznimno zahtjevni za svaku letjelicu. No ni ona nije stigla blizu Sunca jednostavnim letom prema zvijezdi.
Njezina putanja oslanja se na višestruke prelete pokraj Venere. Takvi gravitacijski manevri mijenjaju brzinu i putanju letjelice u odnosu na Sunce. Kod solarne sonde Parker Venera djeluje kao kočnica: svaki prelet postupno mijenja orbitu i omogućuje sondi da u sljedećem prolazu priđe još bliže Suncu.
Usporedba s Međunarodnom svemirskom postajom odmah pokazuje zašto ista logika ovdje ne pomaže. Solarna sonda Parker ima masu od oko 685 kilograma. MNP ima oko 420.000 kilograma. Slati tako velik objekt na dugu i preciznu putanju s nizom gravitacijskih manevara bilo bi tehnički složeno, iznimno skupo i bez stvarne koristi.
MNP se već nalazi u orbiti koja se bez redovitih korekcija postupno spušta prema gušćim slojevima atmosfere. Zato njezin završetak nije pitanje spektakularnog leta prema Suncu, nego sigurnog upravljanja posljednjom fazom misije.
Kada postaja završi rad, NASA neće pokušati poslati golemi orbitalni laboratorij na složeno putovanje kroz unutarnji Sunčev sustav. Umjesto toga, preuzet će kontrolu nad završnim manevrom i usmjeriti postaju prema atmosferi u unaprijed odabranom trenutku. To je manje dramatično od ideje o slanju u Sunce, ali u stvarnoj orbitalnoj mehanici upravo je to razumniji kraj jedne od najvažnijih ljudskih građevina u orbiti.