Svemirski teleskop James Webb otkrio je prolazni izvor svjetlosti u ranom svemiru koji bi mogao biti supernova zabilježena samo četiri do deset dana nakon eksplozije. Izvor, označen kao AT 2026abck, neobično je vruć i sjajan za tako ranu fazu. Njegova obilježja najbolje odgovaraju eksploziji masivne zvijezde, ali vrsta događaja još nije potvrđena.
Tim koji predvodi Ming-Yang Zhuang sa Sveučilišta Illinois u Urbana-Champaignu pronašao ga je u programu NEXUS, koji Webbom ponovno snima isto područje neba. U radu objavljenom 29. rujna na arXivu autori opisuju izvor u galaksiji s crvenim pomakom 5,017, bez pomoći gravitacijske leće koja bi povećala njegov prividni sjaj.
Na starijoj snimci izvora nije bilo
Na snimci od 28. svibnja 2026. AT 2026abck nije bio vidljiv. Na sljedećoj, od 7. kolovoza, pojavio se na istom mjestu kao novi svjetlosni izvor. U jednom od infracrvenih valnih područja sjaj mu se između tih opažanja povećao više od 3,6 puta.
Na Zemlji je između snimaka protekao 71 dan. Zbog širenja svemira vremenske promjene tako udaljenog izvora nama izgledaju usporeno: kod samog je izvora prošlo približno 12 dana. Procjena od četiri do deset dana odnosi se na vrijeme koje je kod izvora prošlo od eksplozije do opažene faze. Svjetlost je odatle do Zemlje putovala milijardama godina.
Isto širenje svemira rasteže valne duljine svjetlosti. Zračenje koje je pri izvoru bilo ultraljubičasto ili vidljivo do nas stiže pomaknuto prema infracrvenom području, u kojem Webbovi instrumenti mogu mjeriti vrlo slabe izvore.
Vrući omotač veličine desetaka astronomskih jedinica
Usporedbom sjaja u nekoliko filtara autori su procijenili temperaturu svijetlog sloja na približno 17.000 kelvina. Model daje polumjer od oko 46 astronomskih jedinica, odnosno 46 udaljenosti između Zemlje i Sunca. Ta se procjena odnosi na prošireni sloj iz kojeg dolazi zračenje nakon eksplozije.
Izvor je topliji i sjajniji od uobičajenih supernova tipa II u usporedivoj ranoj fazi. Takve supernove nastaju kada se jezgra masivne zvijezde uruši. Dodatnu energiju u prvim danima može osigurati udarni val dok prolazi kroz prošireni omotač ili sudar izbačene tvari s gustim plinom oko zvijezde.
AT 2026abck nalazi se između dviju glavnih sastavnica galaksije, izvan njihova središta. Takav položaj manje odgovara bljesku iz aktivne galaktičke jezgre ili raspadu zvijezde u blizini središnje crne rupe, a više podupire tumačenje da je riječ o supernovi.
Visoka temperatura i snažno ultraljubičasto zračenje također slabije odgovaraju supernovi tipa Ia, termonuklearnoj eksploziji bijelog patuljka. Tim razmatra i mogućnost iznimno sjajne supernove koja je u trenutku opažanja još povećavala sjaj.
Za usporedbu, ranije otkrivena supernova SN Eos spektroskopski je potvrđena u galaksiji sličnog crvenog pomaka, ali njezinu je svjetlost pojačala gravitacijska leća. AT 2026abck pokazuje da ponovljena Webbova snimanja mogu pronaći vrlo udaljene prolazne izvore i bez takvog povećanja.
Za potvrdu je potrebna nova opservacija
Crveni pomak pouzdano je određen iz spektra galaksije domaćina. Za sam prolazni izvor spektar zasad nije dostupan: analiza se temelji na mjerenju sjaja u širokim valnim područjima. To omogućuje procjenu temperature i ukupne snage zračenja, ali ne daje sve detalje potrebne za konačnu klasifikaciju.
Autori predlažu osjetljivija spektroskopska mjerenja instrumentom NIRSpec i nova snimanja. Ako je riječ o supernovi tipa II opaženoj vrlo rano, ultraljubičasti sjaj trebao bi brzo oslabjeti. Ako je opažena iznimno sjajna supernova prije vrhunca, sjaj bi mogao nastaviti rasti. Praćenje te promjene trebalo bi pokazati koje od tih objašnjenja bolje odgovara događaju.
