SN Eos je supernova, golema eksplozija zvijezde, koju je Svemirski teleskop James Webb (JWST) uočio vrlo daleko u svemiru. Svjetlost tog događaja krenula je prema nama kad je svemir bio star oko 1 milijardu godina.
Supernove su važne jer su to trenuci kada masivne zvijezde završavaju život u eksploziji. Takvi događaji pomažu znanstvenicima razumjeti kako se zvijezde mijenjaju kroz vrijeme i kako galaksije rastu i razvijaju se. Postoje dvije osnovne skupine supernova. Tip I u spektru nema vodik, a tip II u spektru pokazuje vodik. SN Eos spada u tip II, što znači da su u njezinu svjetlu pronađeni tragovi vodika.
Supernove tipa II nastaju kada masivna zvijezda, teža od 8,0 Sunčevih masa, više ne može održavati svoju unutarnju ravnotežu. Jezgra se brzo uruši, a zatim slijedi eksplozija. U ovu skupinu ulaze i supernove iz kolapsa jezgre (CC SNe), koje ponekad mogu biti sjajnije od cijele galaksije u kojoj se nalaze. Posebno su zanimljive one iz ranog svemira, jer pokazuju kako su izgledale prve generacije masivnih zvijezda.
Otkrivena zahvaljujući “kozmičkom povećalu”
Istraživački tim koji vodi David A. Coulter sa Sveučilišta Johns Hopkins u Baltimoreu, u saveznoj državi Maryland, navodi da su SN Eos uočili uz pomoć gravitacijskog lećenja. To je efekt u kojem golema masa, primjerice skup galaksija, djeluje kao prirodno povećalo: pojača svjetlost udaljenog objekta i može stvoriti više njegovih slika. Upravo je to, prema autorima, omogućilo da se vidi supernova koja bi inače bila preslaba za detekciju.
“U ovom radu predstavljamo ‘SN Eos’, prolazni izvor s više slika i snažnim lećenjem, otkriven kao par slika opažen 1. rujna 2025. programom VENUS u JWST/NIRCam snimkama polja skupa galaksija MACS 1931.8-2635”, pišu istraživači u radu.
Supernova je dobila ime Eos prema titanskoj božici zore iz grčke mitologije. Autori navode da SN Eos ima spektroskopski crveni pomak 5,133 i da se nalazi u vrlo slaboj galaksiji koja emitira Lyman-alfa zračenje. Na temelju toga ističu da je riječ o najudaljenijoj supernovi koja je dosad spektroskopski potvrđena.
Što su astronomi pročitali iz njezine svjetlosti
Podaci upućuju na to da je SN Eos eksplodirala kad je svemir bio star oko 1 milijardu godina, ubrzo nakon razdoblja reionizacije, kada je svemir postao proziran za ultraljubičasto zračenje. Tim procjenjuje da se eksplozija dogodila u okolišu s vrlo malo “težih” elemenata, manje od 10% onoga što ih ima u našem Suncu.
U svjetlosti SN Eos istraživači su vidjeli da je ultraljubičasti dio spektra s vremenom postajao jači i da se mijenjao. To im je poslužilo kao trag da je riječ o posebnoj podvrsti supernove tipa II, nazvanoj tip IIP, i to u kasnijem dijelu njezine “ravne faze”. Kod takvih supernova sjaj nakon vrhunca neko vrijeme ostaje približno stabilan, kao da se “zadrži” na jednoj razini, prije nego što počne slabjeti.
Autori zaključuju da je SN Eos rijedak primjer supernove tipa IIP koja je istodobno snažno gravitacijski lećena, viđena kao više slika i nastala u okolišu s vrlo malo težih elemenata. U radu naglašavaju da ovakva otkrića pomažu JWST-u u glavnoj zadaći: razumjeti živote i smrti prvih zvijezda, podrijetlo kemijskih elemenata te nastanak i razvoj najranijih galaksija.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
