Količina koronalne mase deset je puta veća od onog što smo dosad imali prilike vidjeti. Ovo je samo upozorenje na što bi moglo biti sposobno naše Sunce.
Zvijezda, EK Draconis, stara je tek 100 milijuna godina, što znači da je nalik našem Suncu prije 4,5 milijardi godina, smatra voditelj studije Yuta Notsu, znanstveni suradnik u Laboratoriju za atmosfersku i svemirsku fiziku na Sveučilištu Colorado, Boulder. Nalazi sugeriraju da je i naše Sunce sposobno na koronalno izbacivanje mase veće od bilo kojeg dosad viđenog.
Otkriće velikog koronalnog izbacivanja mase na mladoj zvijezdi
Notsu i njegovi kolege, izvijestili su još 2019. da su zvijezde nalik Suncu sposobne proizvesti velike izboje elektromagnetskog zračenja, poznate i kao superbaklje. Istraživači su otkrili da mlade zvijezde nalik Suncu izbacuju superbaklje na tjednoj bazi, dok ih starije zvijezde poput našeg Sunca proizvode rjeđe, otprilike svakih 1000 godina.
Superbaklje su izboji elektromagnetskog zračenja koji sami po sebi nisu opasni. Problem je u tome, što je dio superbaklja popraćen velikim količinama koronalne mase koje mogu biti jako opasne. Iz tog su se razloga Notsu i njegov tim okrenuli proučavanju EK Draconisa kako bi otkrili pokreću li superbaklje velika koronalna izbacivanja mase kod mladih zvijezda nalik Suncu.
Koristeći NASA-in Transiting Exoplanet Survey Satellite (TESS) i SEIMEI teleskop Sveučilišta Kyoto, istraživači su prodrijeli kroz 111 svjetlosnih godina svemira kako bi promatrali spomenutu mladu zvijezdu. Istraživanje je trajalo između siječnja i travnja 2020. Početkom travnja našli su ono što su tražili. Pomak u spektru svjetlosti koje emitira zvijezda ukazivao je na to da mali dio plazme putuje prema Zemlji.
Erupcija se kretala brzinom od oko 1,6 milijuna km/h s masom od preko 1 kvadrilijuna kilograma. Radi se o 10 puta većoj masi od bilo koje dosad promatrane Sunčeve baklje. “Ovo je vrlo korisno za procjenu mogućeg koronalnog izbačaja masa sa superfleksom na našem Suncu”, rekao je Notsu.
Ipak, opažanja EK Draconisa obuhvaćaju samo prvu fazu koronalnog izbacivanja mase. Istraživači još uvijek nisu sigurni koliko točno superbaklja završava s koronalnim izbačajima. Više promatranja s različitim instrumentima mogla bi pružiti širu sliku, smatra Notsu.
Što ako Sunce jednog dana izbaci sličnu količinu koronalne mase?
Razumijevanje gornjih granica koronalnih izbacivanja mase važno je jer energetske, magnetske erupcije djeluju u interakciji sa Zemljinom atmosferom, potencijalno uzrokujući geomagnetske oluje koje mogu poremetiti satelite, uzrokovati nestanke struje te poremetiti internet i druge komunikacije. Štete koje mogu nastati iznosile bi bilijune američkih dolara, a popravci trajali desetljećima.
Prvo izravno promatranje Sunčeve baklje dogodilo se tek 1859. tijekom Carringotonovog događaja, kada je geomagnetska oluja prouzročila iskre na telegrafskim linijama i u određenim slučajevima požare. Ljudi imaju tek nešto manje od 200 godina podataka o solarnoj aktivnosti. Prije pojave elektronike, Sunčeve baklje i geomagnetske oluje nisu bile primjetne na Zemljinoj površini. One su mogle uzrokovati aurore na velikim udaljenostima od Zemljinih polova, ali nije bilo satelita ili masovnih komunikacija koje bi se mogle poremetiti.
Nova istraživanja pokazuju da godovi drveća diljem svijeta bilježe skok radioaktivnog ugljika-14, između 774. i 775. godine. Studija iz 2012. smatra da je povećanje bilo naglo i brzo, ukazujući na solarnu baklju. Kada energetske čestice sa Sunca prodru kroz Zemljin magnetski štit, mogu stvoriti radioaktivne verzije atoma, objašnjava Notsu. Studija iz 2019. godine otkrila je znakove sličnog događaja 2610. pr. Kr., a postojiu mogućnost da je još jedna baklja pogodila Zemlju 993. i 994. godine, kako stoji u istraživanju iz 2013., u znanstvenom časopisu Nature Communications.
https://kozmos.hr/solarna-aktivnost-i-geomagnetno-polje-zemlje/
Ova promatranja nam pružaju uvid u mlade dane Sunčevog sustava
Proučavanje zvijezda nalik Suncu u mladosti, također je od velike važnost jer predstavlja jedinstveni uvid u prošlost našeg Sunčevog sustava.
Znanstvenici vjeruju da je Mars nekada imao gustu atmosferu nalik Zemlji. Jedna hipoteza smatra da kada je Mars izgubio svoje magnetsko polje, čestice visoke energije sa Sunca počele su uništavati njegovu atmosferu, ostavljajući Crveni planet neplodnim i nezaštićenim.
Nažalost vrlo se malo zna o interakcijama između Sunca i planeta u ranom Sunčevom sustavu. Te su interakcije mogle biti vrlo različite od onoga što danas imamo prilike promatrati. “Trebamo više suradnje s planetarnim znanstvenicima kako bismo detaljnije procjenili utjecaj solarne aktivnosti na planete u prošlosti”, rekao je Notsu.
https://kozmos.hr/sunce-ispucalo-veliku-suncevu-baklju-iz-pjege-okrenute-prema-zemlji/
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
Ja sam Matija Klarić.
Student sam Ekonomskog fakulteta, a u slobodno se vrijeme bavim volonterstvom te istraživanjem, čitanjem i pisanjem o mojim omiljenim temama; svemiru, astronomiji, astrofizici i tehnologiji.
