Najsitnija marsovska prašina ostaje priljubljena uz površine čak i nakon godina vožnje i bušenja. Mjerenja rovera Perseverance pokazala su da se na pojedinim materijalima zadržavaju čestice veličine od približno 100 do 300 nanometara. Za buduće astronaute to je problem koji se ne bi riješio samo otresanjem odijela prije ulaska u nastambu.
Istraživači su pratili prašinu tijekom 1645 marsovskih dana, odnosno solova. Na roveru se nalaze mali uzorci materijala za svemirska odijela. Prateći što se na njima događa, istraživači mogu provjeravati buduću zaštitnu opremu u stvarnom marsovskom okolišu.
NASA je rezultate predstavila 26. listopada, uz najavu rada u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences za 27. listopada. Studiju vodi Scott VanBommel sa Sveučilišta Washington u St. Louisu. Nalazi mogu pomoći pri izboru materijala za odijela i nastambe te razvoju postupaka kojima bi se spriječilo unošenje prašine u prostor za život.
Uzorci odijela već su na Marsu
Na kalibracijskoj meti instrumenta SHERLOC nalazi se pet uzoraka materijala za svemirska odijela, svaki širok oko dva centimetra. Riječ je o podlozi poznatih svojstava kojom se provjerava rad instrumenta. Uzorci na njoj istodobno omogućuju praćenje promjena na materijalima koji su godinama izloženi marsovskom okolišu.
Drugi instrument, rendgenski spektrometar PIXL, na svojoj kalibracijskoj meti ima teflon i bazaltno staklo. Teflon je za ovo mjerenje posebno koristan: ne sadrži elemente koje PIXL može izravno detektirati, pa se zabilježeni signali mogu pripisati prašini nataloženoj na njemu.
Tim je usporedio i teflon te Vectran na meti SHERLOC-a. Na različitim površinama zadržavale su se čestice različitih veličina. Na PIXL-ovu teflonu i SHERLOC-ovu Vectranu prosječna je veličina bila oko dva mikrometra. Na bazaltnom staklu PIXL-a i teflonu SHERLOC-a zabilježene su i mnogo sitnije čestice, veličine samo 100 do 300 nanometara.
Zašto najmanje čestice ostaju?
Ranijim mjerenjima na Marsu mogle su se razlučiti čestice veličine oko tri mikrometra i veće. PIXL je omogućio proučavanje mnogo sitnije prašine: sto nanometara odgovara tek desetini mikrometra.
Prema tumačenju istraživača, važnu ulogu ima statički elektricitet. Zrnca se električki nabijaju sudarajući se u zraku, a svojstva površine utječu na to koja će se od njih zadržati. Veće nakupine s vremenom se otresu, dok najsitnija prašina ostaje.
Nakupljanje naboja pri sudarima proučava se i na Zemlji, primjerice u nedavnom pokusu s dvjema česticama u zraku. Mjerenja Perseverancea pokazuju kako se prašina zadržava na materijalima izloženima okolišu drugog planeta.
Zaštita počinje prije ulaska u nastambu
Sitne lebdeće čestice na Zemlji mogu prodrijeti duboko u pluća. To je razlog za oprez i pri planiranju marsovskih misija, iako se zdravstvene posljedice izloženosti marsovskoj prašini još ne mogu pratiti na posadi. Rizik će ovisiti o sastavu prašine, njezinoj količini i trajanju izloženosti.
Razlike u prianjanju mogu pomoći inženjerima da odaberu materijale i zaštitne slojeve s kojih bi se prašina lakše uklanjala. Razmatraju se i ulazi kod kojih odijelo ostaje pričvršćeno izvan nastambe te zračne komore s dvama odjeljcima, kako bi manje prašine stiglo u prostor u kojem posada diše.
Uzorci na roveru izloženi su marsovskom okolišu godinama, mnogo dulje nego u kratkim laboratorijskim pokusima. Prašina koja na njima ostaje nakon vožnje i bušenja pokazuje s čime će se morati nositi budući sustavi čišćenja.
