Pitanje postoji li život izvan Zemlje nije nova opsesija modernog doba, nego tema koja prati ljudsku misao još od antičkih vremena. Ono što se kroz stoljeća mijenjalo nisu sumnje i nade, nego alati kojima se traže odgovori, od filozofskih rasprava i teoloških sporova do rovera na Marsu i teleskopa koji proučava atmosfere dalekih planeta.
Danas se potraga vodi na dva velika fronta: na Marsu, gdje se traže tragovi nekadašnjeg mikrobnoga života, i izvan Sunčeva sustava, gdje astronomi analiziraju uvjete na tisućama egzoplaneta. Jasnog dokaza još nema, ali znanost nikada nije imala jače instrumente za to pitanje.
Kako objašnjava Robert William Smith, profesor povijesti sa Sveučilišta Alberta, pitanje drugih svjetova prisutno je još od antičkog doba. Aristotel je zastupao sliku svemira u kojoj nepomična Zemlja stoji u središtu svega, okružena planetima i sferom zvijezda. U takvu poretku gotovo da nije bilo prostora za ideju da negdje postoje i drugi svjetovi nalik Zemlji.
Takav pogled poslije je snažno utjecao i na srednjovjekovnu europsku misao. No upravo je u teološkim raspravama nastao i važan pomak. Pariški biskup Étienne Tempier 1277. godine osudio je niz tvrdnji povezanih s Aristotelovim učenjem, među njima i tvrdnju da Bog nije mogao stvoriti druge svjetove. Time je pitanje pluralnosti svjetova dobilo novo mjesto u raspravi, ne više samo kao filozofska zamisao, nego i kao pitanje granica božanske moći.
U 15. stoljeću Nikola Kuzanski otišao je korak dalje. U djelu O učenom neznanju otvoreno je pisao o mnoštvu naseljenih svjetova. To još nije bila znanost u današnjem smislu, ali je bio važan znak da se stara slika svemira počela lomiti.
Kad je Zemlja postala samo još jedan planet
Pravi zaokret donijela je kopernikanska revolucija. Kad je Nikola Kopernik ustvrdio da Zemlja kruži oko Sunca, naš svijet prestao je biti izdvojeno središte svega i postao je jedan od planeta. Time se prirodno nametnulo novo pitanje: ako na jednom planetu postoji život, zašto ga ne bi moglo biti i na drugima?
Izum teleskopa početkom 17. stoljeća toj je ideji dao novu snagu. Promatranja su pokazala da Mjesec nije savršeno glatko nebesko tijelo, kako se prije vjerovalo, nego svijet s kraterima i planinama. Nebo je odjednom počelo izgledati manje apstraktno, a više kao skup stvarnih mjesta.
Do kraja stoljeća Bernard Le Bovier de Fontenelle u djelu “O mnoštvu svjetova” popularizirao je zamisao da bi život mogao postojati na drugim planetima Sunčeva sustava, pa i oko drugih zvijezda. No mašta je tada još uvijek bila daleko ispred dokaza. Stvarnih podataka gotovo da nije bilo.
U 20. stoljeću Mars je postao glavno poprište nade da život možda nije jedinstven zemaljski fenomen. Početkom stoljeća vodile su se rasprave o dugim ravnim linijama koje su neki promatrači vidjeli na njegovoj površini. Pojavila se i zamisao da su to kanali koje su sagradili Marsovci kako bi vodu doveli iz polarnih područja prema sušnim krajevima Marsa.
Takve su se predodžbe počele raspadati tek s dolaskom svemirskih letjelica. Američka sonda Mariner 4 proletjela je pokraj Marsa u srpnju 1965. i snimila prve fotografije drugog planeta iz svemira. Umjesto tragova civilizacije, pokazala je kraterima izbrazdanu površinu koja je više podsjećala na Mjesec nego na svijet s kanalima i graditeljima.
Ipak, Mars nije nestao iz znanstvene potrage. Naprotiv. Do 1976. američke su letjelice već kružile oko planeta, dok su druge na njegovoj površini provodile pokuse i analizirale tlo u potrazi za mogućim znakovima života. Danas se ta potraga nastavlja daleko sofisticiranije, s orbitalnim letjelicama, roverima i laboratorijima koji na samom Marsu ispituju stijene i sediment.
Jedan od najzanimljivijih novijih tragova stigao je 2025. godine, kada je u časopisu Nature objavljen rad prema kojem bi uzorak stijene iz drevnog isušenog riječnog korita u krateru Jezero, koji je prikupio NASA-in rover Perseverance, mogao sadržavati moguće biopotpise drevnoga mikrobnog života. To nije dokaz da je život ondje doista postojao, ali jest jedan od najozbiljnijih razloga dosad da se pitanje ne zatvara.
James Webb i nova faza potrage
Dok se Mars istražuje izbliza, druga velika potraga vodi se daleko izvan Sunčeva sustava. Presudan trenutak došao je 1995., kada su Michel Mayor i Didier Queloz otkrili prvi planet koji kruži oko zvijezde nalik Suncu, 51 Pegasi b. Time je potraga za drugim svjetovima iz teorije prešla u eru stvarnih otkrića.
Danas je potvrđeno više od 6000 egzoplaneta, a astronomi procjenjuju da ih u svemiru ima još neusporedivo više. Više se, dakle, ne pita postoje li planeti oko drugih zvijezda, nego kakvi su ti svjetovi i može li neki od njih biti pogodan za život.
U toj fazi ključnu ulogu ima svemirski teleskop James Webb, smješten oko 1,5 milijuna kilometara od Zemlje. Njegova je prednost to što izvan Zemljine atmosfere može prikupljati infracrveno zračenje koje do teleskopa na tlu uglavnom ne dopire. Na temelju tih mjerenja astronomi proučavaju sastav atmosfera dalekih planeta i traže kemijske tragove koji bi mogli upućivati na procese povezane sa životom.
James Webb koristi i instrumente koji mogu prigušiti svjetlost matične zvijezde kako bi se sam planet lakše izdvojio iz njezina sjaja. To astronomima omogućuje preciznije opservacije nego ikad prije. Unatoč tome, do danas nije potvrđen nijedan dokaz života u atmosferi nekog egzoplaneta.
Potraga zato ostaje otvorena, ali više nije vođena samo nagađanjem. Nakon stoljeća filozofskih rasprava i desetljeća tehnološkog napretka, čovječanstvo je prvi put u položaju da to staro pitanje istražuje ozbiljno, sustavno i na više razina odjednom. Nismo još stigli do odgovora. Ali nikada mu nismo bili bliže.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
