Šest narvala opremljenih satelitskim senzorima zaronilo je u udaljene dijelove grenlandskih fjordova do kojih istraživački brodovi gotovo ne mogu doploviti. Njihova mjerenja pokazuju da topla i slana voda iz Atlantika prodire dublje u fjordove nego što su dosadašnja mjerenja mogla pokazati, dok je hladni polarni sloj pri površini tanji.
Voda ispod površine može donijeti toplinu sve do čela ledenjaka i ubrzati gubitak leda. Budući da su podaci iz dubokih dijelova fjordova rijetki, taj je proces teško uključiti u klimatske modele.
Mjerenja iz dijelova fjordova do kojih brodovi ne mogu doploviti
Istraživanje je provedeno u području Scoresby Sounda, najvećeg fjordskog sustava na svijetu. Plovidbu ondje otežavaju morski led, sante leda, ledenjaci i plitki podmorski pragovi.
Uz pomoć lokalnih lovaca iz naselja Ittoqqortoormiit istraživači su između kolovoza 2017. i srpnja 2020. postavili senzore na šest narvala. Uređaji su mjerili dubinu zarona, temperaturu i električnu vodljivost vode, iz koje se može procijeniti slanost. Senzori su bilježili podatke tijekom dvaju najdubljih zarona dnevno, a pojedina je životinja nosila uređaj od 85 do 332 dana.
Životinje su zalazile i do 300 kilometara od obale. Znanstvenici su tako dobili mjerenja iz dubina do kojih istraživački brod gotovo ne može doploviti.
Dva sloja vode s različitim svojstvima
U površinskom sloju, dubokom do približno 150 metara, nalazi se hladna polarna voda. Nastaje topljenjem morskog leda i ledenog pokrova. Zbog manjeg udjela soli lakša je od vode ispod nje i zadržava se pri površini.
Dublje se nalazi gušća voda iz sjevernog Atlantika. Ona je toplija i slanija, a kroz dovoljno duboke podmorske prolaze može ući u fjord i približiti se čelu ledenjaka.
Istraživači su nova mjerenja usporedili s povijesnim zapisima i izradili model koji povezuje dubinu, temperaturu i slanost. Model pokazuje da je sloj atlantske vode deblji, a gornji polarni sloj tanji u odnosu na ranija mjerenja. Topla voda tako može stići bliže ledenjacima nego što se moglo zaključiti iz malobrojnih brodskih mjerenja.
Zašto su podaci važni za procjenu topljenja leda
Grenlandski ledeni pokrov drugi je najveći na Zemlji. Njegovo topljenje podiže razinu mora, a brzina tog procesa ne ovisi samo o temperaturi zraka. Ocean može predati toplinu ledenjaku i s donje strane, no satelitske snimke tu toplinu ne mogu izravno izmjeriti.
Satelitske snimke već pomažu u praćenju arktičkih fjordova, ali ne mogu pokazati temperaturu vode ispod površine. Senzori pričvršćeni na narvale omogućili su upravo takva mjerenja.
Rezultati ne znače da će se svi grenlandski ledenjaci povlačiti jednakom brzinom. Svaki fjord ima drukčiji oblik, podmorske pragove i strujanje, a istraživanje obuhvaća ograničen broj životinja i godina. Najvažnije je što pokazuje da se i teško dostupna područja mogu uključiti u procjene budućeg gubitka leda.
Rezultati su opisani u novom znanstvenom radu objavljenom u časopisu Science Advances. Autori navode da bi ti podaci mogli poboljšati modele cirkulacije u fjordovima i procjene koliko atlantska toplina pridonosi topljenju grenlandskog leda.
