Šest narvala opremljenih satelitskim senzorima zaronilo je u udaljene dijelove grenlandskih fjordova do kojih istraživački brodovi gotovo ne mogu doprijeti. Njihova su mjerenja pokazala da topla i slana atlantska voda prodire dublje u fjordove nego što se dosad moglo utvrditi, dok je hladni polarni sloj pri površini tanji.
Toplina koja stiže ispod površine može doprijeti do podnožja ledenjaka i ubrzati gubitak leda. Podaci iz dubine fjordova dosad su bili rijetki, pa je taj proces bilo teško prikazati u klimatskim modelima.
Narvali su stigli do mjesta nedostupnih brodovima
Istraživanje je provedeno u području Scoresby Sounda, najvećeg fjordskog sustava na svijetu. Istočna obala Grenlanda ondje je ispresijecana morskim ledom, santama i ledenjacima, a plitki podmorski pragovi otežavaju plovidbu.
Uz pomoć lokalnih lovaca iz naselja Ittoqqortoormiit istraživači su između kolovoza 2017. i srpnja 2020. postavili senzore na šest narvala. Uređaji su mjerili dubinu zarona, temperaturu i električnu vodljivost vode, iz koje se može procijeniti slanost. Svaki je senzor bilježio podatke tijekom dvaju najdubljih zarona životinje svakoga dana, u razdoblju od 85 do 332 dana.
Narvali su dosezali područja udaljena približno 300 kilometara od obale. Tako su prikupljena mjerenja iz vodenog stupca koji bi za istraživački brod bio gotovo nedostupan.
Dva različita sloja vode
U gornjem sloju, do približno 150 metara dubine, nalazi se hladna polarna voda. Nastaje topljenjem morskog leda i ledenog pokrova. Zbog manje količine soli lakša je od vode ispod nje, pa ostaje pri površini.
Dublje se nalazi gušća voda koja dolazi iz sjevernog Atlantika. Ona je toplija i slanija, a kroz dovoljno duboke podmorske prolaze može ući u fjord i približiti se ledenoj fronti.
Istraživači su nova mjerenja usporedili s povijesnim zapisima i izradili model koji povezuje dubinu, temperaturu i slanost. Model pokazuje da je sloj atlantske vode deblji, dok se gornji sloj polarne vode smanjio. Topla voda tako dopire bliže ledenjacima nego što se moglo zaključiti iz malobrojnih brodskih mjerenja.
Podaci koji nedostaju klimatskim modelima
Grenlandski ledeni pokrov drugi je najveći na Zemlji. Njegovo topljenje podiže razinu mora, a brzina tog procesa ne ovisi samo o temperaturi zraka. Ocean može predati toplinu ledenjaku i s donje strane, gdje je satelitske snimke ne mogu izravno izmjeriti.
Sateliti već pomažu u praćenju arktičkih fjordova, ali podatke iz dubine mogu dati samo izravna mjerenja. Narvali su u ovom istraživanju popunili upravo taj nedostatak.
Mjerenja ne govore da će se svi grenlandski ledenjaci povlačiti jednakom brzinom. Svaki fjord ima drukčiji oblik, podmorske pragove i strujanje, a istraživanje obuhvaća ograničen broj životinja i godina. Njegova je vrijednost u tome što pokazuje kako se takva teško dostupna područja mogu uključiti u procjene budućeg gubitka leda.
Pojedinosti mjerenja autori su iznijeli u novom znanstvenom radu u časopisu Science Advances. Podaci će pomoći u preciznijem prikazu cirkulacije u fjordovima i procjeni koliko atlantska toplina pridonosi topljenju grenlandskog leda.
