Istraživanja otkrivaju da izražena slabost u Zemljinom magnetskom polju iznad južnog Atlantskog oceana utječe na pojavu južnih svjetala (aurora australis).
Južnoatlantska anomalija, prostrana ovalna regija iznad Južne Amerike i južnog Atlantskog oceana, predstavlja područje gdje je Zemljino magnetsko polje najslabije. Prema NASA-i, ova anomalija omogućuje sunčevim česticama nabijenim energijom da se približe Zemljinoj površini, čime povećava razinu ionizirajućeg zračenja kojem su izloženi sateliti u orbiti.
Studija, objavljena 8. veljače u časopisu Geophysical Research Letters, otkriva da ovaj slabiji dio magnetskog polja ima značajan utjecaj na južnu auru, očaravajuće svjetlosne pojave u gornjem sloju atmosfere, vidljive s visokih geografskih širina. Južna aurora, koja ukrašava nebo iznad i oko Antarktike, odgovara sjevernoj auri iznad Arktika i Subarktika. Prema Zhi-Yang Liu, vodećem autoru studije i istraživaču na Institutu za svemirsku fiziku i primijenjenu tehnologiju Pekinškog sveučilišta u Kini, iako se auroru obično smatra pojavom koju u velikoj mjeri kontrolira Sunce, ovo istraživanje ističe važnost uzajamnog odnosa i utjecaja Zemljinih faktora.
Amnomalije u magnetskom polju
“Otkriće ističe značaj Zemljinih čimbenika, kao što su anomalije u njenim vlastitim magnetskim poljima koja se rotiraju zajedno s planetom,” objašnjava Liu putem elektroničke pošte za Live Science.
Korištenjem podataka prikupljenih instrumentima na satelitu FengYun-3E, lansiranom 2021., istraživači su zabilježili “značajno slabljenje” u fluktuacijama magnetskog polja u području aurore australis, odnosno južne svjetlosti, posebno gdje se preklapa s Južnoatlantskom anomalijom. Dodatnu potvrdu nalaza pružila je analiza ultraljubičaste svjetlosti iz tog područja, koristeći podatke iz Programa meteoroloških satelita američke obrane, koja je također ukazala na slabljenje intenziteta južnih svjetala u zoni anomalije.
Ultraljubičasta i vidljiva svjetlost
Prema Liu i suautoru studije Qui-Gang Zongu, također s Instituta za svemirsku fiziku i primijenjenu tehnologiju, ovo slabljenje moguće je primijetiti čak i golim okom. Primijećen je smanjen broj aurora s kineske istraživačke stanice Veliki Zid i drugih postaja na otoku Kralja Jurja u odnosu na ostale antarktičke regije. Budući da se ultraljubičasta i vidljiva svjetlost u aurorama ponašaju na sličan način, Liu smatra da je i vidljiva svjetlost aurore oslabljena uslijed Južnoatlantske anomalije.
Slabljenje magnetskih fluktuacija unutar anomalije dovodi do smanjenja količine energije koja se prenosi u atmosferu solarnim česticama, objašnjava Liu, no fizikalni mehanizmi iza oslabljene aure još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni. Autori studije također ističu mogućnost povratnih učinaka između atmosfere i solarne energije, koji bi mogli dodatno komplicirati ovu dinamiku. Buduća istraživanja bavit će se i pitanjem postojanja sličnih fenomena na drugim planetima.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
