Fosil životinje koja je živjela u srednjoj juri donosi nove tragove o nastanku anatomije kojom sisavci gutaju i sišu. Vrsta Megacauda sungei imala je koštane strukture nepca i grla slične onima koje kod današnjih sisavaca podupiru meko tkivo uključeno u hranjenje.
Nalaz iz današnje Unutarnje Mongolije u Kini opisan je u radu objavljenom 7. listopada u časopisu Nature. Autori smatraju da njegova građa upućuje na rani razvoj sustava za koordinirano gutanje, pijenje i sisanje, prije pojave suvremenih skupina sisavaca.
Megacauda pripada dokodontima, izumrloj skupini ranih srodnika sisavaca. Njezino mjesto u evolucijskom stablu važno je za tumačenje nalaza: obilježja današnjih sisavaca nisu nastala odjednom, a fosili mogu pokazati kada su se pojedini dijelovi njihove anatomije već pojavili.
Kosti otkrivaju građu mekog tkiva
Istraživači su visokorazlučivom mikrotomografijom rekonstruirali lubanju i dijelove kostura. Posebno su ih zanimale male koštane izbočine na nepcu te podjezične kosti u području grla. Kod živih životinja takve strukture služe kao oslonac mekom nepcu i mišićima koji sudjeluju u gutanju.
Meko nepce i mišići uglavnom se ne očuvaju u fosilima. Zbog toga se funkcija procjenjuje usporedbom kostiju s anatomijom živih vrsta. Nalaz ne prikazuje hranjenje mladunca, nego koštane oslonce koji upućuju na postojanje dijelova odgovarajućeg sustava.
Gutanje zahtijeva usklađeno gibanje hrane ili tekućine prema jednjaku uz zaštitu dišnog puta. U sisavaca su te funkcije povezane i sa sisanjem mlijeka. Sačuvana građa Megacaude omogućuje da se o njihovoj evoluciji raspravlja na temelju konkretnog fosila, umjesto samo usporedbom današnjih životinja.
Prema priopćenju Sveučilišta Ohio, nove koštane izbočine postojale su uz starije, primitivnije grebene. Njihova istodobna prisutnost dovodi u pitanje jednostavno objašnjenje prema kojem su se jedne strukture izravno preoblikovale u druge.
Plivač s neobičnom kombinacijom obilježja
Fosil je zanimljiv i zbog prilagodbi životu u vodi. Megacauda je imala specijalizirane zube za prehranu životinjskim plijenom, građu zdjelice koju autori uspoređuju s čudnovatim kljunašem te snažan rep. Procjenjuju da je plivala i tražila hranu u slatkovodnom okolišu.
Prema sveučilišnom priopćenju bila je približno veličine današnje vidre i živjela prije oko 165 milijuna godina. Takav nalaz proširuje poznati raspon veličina i načina života ranih srodnika sisavaca u razdoblju kojim su dominirali dinosauri.
Zhe-Xi Luo sa Sveučilišta Chicago i suradnici u radu povezuju te dvije strane fosila: prilagodbe plivanju i evoluciju ždrijela. Za daljnje razjašnjavanje podrijetla sisanja posebno će biti vrijedni dodatni primjerci s očuvanim područjem nepca i grla. Oni mogu pokazati jesu li pronađene strukture bile široko rasprostranjene među ranim skupinama ili su se u nekima razvijale drukčije.
