Fragment lubanje odrasle jedinke s nalazišta Drimolen u Južnoj Africi pružio je dodatni dokaz da je Homo erectus ondje živio prije približno dva milijuna godina. Fosil označen kao DNH 127 nadopunjuje ranije poznatu dječju lubanju s istog nalazišta i podupire ranije svrstavanje dječje lubanje u tu vrstu.
DNH 127 jedan je od 18 fosilnih ostataka lubanja i čeljusti koje Jesse Martin i suradnici opisuju u radu u časopisu Annals of Human Biology, objavljenom na internetu 25. rujna 2026. Riječ je o ostacima iskopanima između 1992. i 2019., koji dosad nisu bili potpuno opisani. Novo je njihovo detaljno proučavanje, a ne pronalazak svih fosila u jednoj nedavnoj kampanji.
Odrasla lubanja pomaže provjeriti dječju
U Drimolenu je već bila poznata lubanja DNH 134, koja je pripadala djetetu u dobi od otprilike dvije do četiri godine. Svrstavanje tako mladog pojedinca zahtjevno je jer se izgled lubanje mijenja tijekom rasta. Obilježja koja su kod odraslog pojedinca jasna kod djeteta mogu biti slabije razvijena.
Nalaz odrasle jedinke zato je koristan za provjeru ranijeg tumačenja. Anatomija sačuvanog fragmenta DNH 127 odgovara vrsti Homo erectus i pruža neovisnu potporu njegovoj prisutnosti na tom mjestu. Prema zaključku rada, ona se smješta u razdoblje prije približno 2,04 do 1,95 milijuna godina.
To ne znači da je Homo erectus tada prvi put nastao upravo u Drimolenu. Najstariji prepoznati fosil pokazuje da je vrsta postojala u određenom vremenu i prostoru; sam po sebi ne određuje gdje se razvila. Jednako tako, ovaj nalaz ne označava početak cijelog roda Homo, koji obuhvaća i druge, starije vrste.
Dvije različite skupine na istom području
Većina novoopisanih fosila pripisana je vrsti Paranthropus robustus. Od 18 ostataka jedan je svrstan u Homo erectusa, 14 u Paranthropus robustus, dok za tri preciznija pripadnost nije utvrđena. Tako mala i neravnomjerno očuvana zbirka ne može poslužiti kao izravan popis tadašnjeg stanovništva.
Paranthropus robustus prepoznatljiv je po snažnom žvačnom aparatu. U usporedbi s njim, razvoj vrste Homo erectus povezuje se s drukčijim odnosom veličine mozga, zuba i ostatka tijela. Njihova istodobna prisutnost pokazuje da se evolucija hominina nije odvijala kao jednostavan niz u kojem jedna vrsta odmah zamjenjuje prethodnu.
Tim sa Sveučilišta La Trobe ističe i razlike između parantropa iz Drimolena i mlađih uzoraka s drugih južnoafričkih nalazišta. One su u skladu s pretpostavkom da su se pojedine populacije anatomski razlikovale. Mogući utjecaj okoliša i prehrane treba razmatrati odvojeno od samog dokaza da razlike postoje.
Detaljan opis starih nalaza čini ih dostupnima za nove usporedbe. To je osobito važno kod fragmentiranih lubanja: obilježje koje se na jednom primjerku ne može provjeriti može biti sačuvano na drugom. DNH 127 tako pridonosi proučavanju ranih pripadnika vrste Homo erectus, dok ostali opisani fosili pružaju dodatne podatke za provjeru odnosa među populacijama parantropa.
Licencija slike: CC BY-SA 4.0 · Izvorna datoteka.
