Nekoliko izrazito vrućih dana može ubrzati topljenje ledenjaka više nego što pokazuju izračuni temeljeni na mjesečnim prosjecima. Kada su istraživači u globalni model uključili dnevne promjene vremena, dobili su veći gubitak leda do 2100. i dodatnih 2 do 3,3 centimetra porasta prosječne razine mora u odnosu na mjesečnu verziju istog modela.
U scenariju visokih emisija stakleničkih plinova model predviđa da bi promatrani ledenjaci do kraja stoljeća izgubili oko 47 posto volumena leda koji su imali 2025. godine. Uz niske emisije gubitak bi iznosio oko 26 posto. Obje procjene imaju širok raspon nesigurnosti, ali usporedba pokazuje da kratki vremenski ekstremi mogu ostaviti trag koji se zbraja desetljećima.
Tim predvođen Landerom Van Trichtom s ETH-a u Zürichu, Švicarskog saveznog instituta WSL i Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu u radu objavljenom u časopisu Nature Communications ispitao je koliko na prognoze utječe vremenski korak izračuna. Umjesto samo mjesečnih temperatura i ukupne količine oborina, nova verzija modela GloGEM prati uvjete iz dana u dan.
Mjesečni prosjek može sakriti presudne vruće dane
Ledenjak se tijekom toplinskog vala ne mijenja onako kako bi se mijenjao pri ravnomjerno raspoređenoj toplini. Nekoliko vrućih dana može ukloniti snježni pokrivač i otkriti tamniji led ispod njega. Snijeg odbija veći dio Sunčeve svjetlosti, dok je led više upija, pa se nakon gubitka snijega topljenje dodatno ubrzava.
Važno je i kada padaju oborine. Ako u razdoblju obilnih oborina temperatura poraste, na ledenjak može pasti kiša umjesto snijega koji bi povećao njegovu masu. Mjesečna prosječna temperatura ne pokazuje nužno kakvi su uvjeti vladali upravo onih dana kada je padalo najviše oborina.
Mjesečna verzija GloGEM-a već statistički uzima u obzir dio temperaturnih kolebanja. Ipak, ne može jednako vjerno prikazati njihov redoslijed ni brze prijelaze sa snijega na izloženi led. U dnevnoj verziji stanje površine može se mijenjati svakoga dana, a u mjesečnoj ostaje zadano za cijeli mjesec.
Provjera na mjerenjima, pa pogled prema 2100.
Istraživači su za globalne projekcije obuhvatili 12.571 ledenjak površine veće od pet četvornih kilometara. To je tek oko šest posto ukupnog broja svjetskih ledenjaka, ali oni sadržavaju približno 94 posto ukupnog volumena njihova leda. U tu skupinu ne ulaze veliki ledeni pokrovi Grenlanda i Antarktike, čiji je gubitak leda zasebno praćen satelitskim mjerenjima.
Prije izrade projekcija tim je rezultate usporedio s 4037 neovisnih godišnjih mjerenja bilance mase na 175 ledenjaka. Dnevna verzija u prosjeku je bila nešto točnija, a prednost se jasnije pokazala u godinama s izrazito velikim gubicima ili dobicima mase. Poboljšanje nije bilo jednako u svim regijama; ponegdje se točnost gotovo nije promijenila ili je bila nešto slabija.
Među primjerima je 2022., rekordna godina topljenja u europskim Alpama. Dnevni model tada je izračunao veći gubitak mase od mjesečnog i približio se izmjerenim vrijednostima. Slična poboljšanja zabilježena su za zapadnu Kanadu i SAD 2023. te Svalbard 2024. Dugoročni kontekst u Alpama već pokazuje koliko se brzo led povlači: ranija rekonstrukcija utvrdila je da su švicarski ledenjaci od 1931. do 2016. izgubili oko polovice volumena.
Za razdoblje od 2025. do 2100. autori su upotrijebili podatke pet globalnih klimatskih modela i tri scenarija emisija. Procjena gubitka od 26 posto u scenariju niskih emisija ima raspon od ±10 postotnih bodova, a procjena od 47 posto pri visokim emisijama ±17 postotnih bodova. Ti rasponi prikazuju razlike među klimatskim modelima, izražene jednom standardnom devijacijom.
Ukupan doprinos promatranih ledenjaka porastu prosječne globalne razine mora u dnevnom modelu iznosi oko 8,6 do 15,7 centimetara do 2100., ovisno o scenariju. To je za 2 do 3,3 centimetra više nego u mjesečnom izračunu. Riječ je samo o doprinosu ledenjaka: ukupni porast mora uključuje i druge procese, među njima zagrijavanje i širenje oceanske vode te gubitak velikih ledenih pokrova.
Mijenja se i vrijeme kada voda stiže u doline
Posljedice nisu ograničene na obale. Za područja koja ovise o vodi s ledenjaka važno je i u kojem dijelu godine dolazi najviše vode. Dnevni model za zapadnu Kanadu i SAD u dva scenarija s višim emisijama predviđa da bi se sezonski vrhunac otjecanja do 2100. pomaknuo oko 46 dana ranije u odnosu na razdoblje od 2001. do 2020.
Takve promjene mogu utjecati na opskrbu vodom i proizvodnju hidroenergije. No model pretpostavlja da voda nakon nastanka odmah otječe, bez zadržavanja unutar ledenjaka. Autori upozoravaju da kod velikih ledenjaka put vode može trajati danima, pa detaljne procjene otjecanja treba dodatno provjeravati.
Dnevni izračun u ovom je istraživanju trajao oko deset puta dulje od mjesečnog. Autori stoga predlažu i poboljšanja postojećih mjesečnih modela, posebno načina na koji prikazuju promjene temperature te raspodjelu oborina na kišu i snijeg. Time bi se dio učinka kratkih ekstrema mogao obuhvatiti uz manje dodatnog računalnog rada nego pri dnevnim simulacijama.
