U pismu kojim je nakon prvog atlantskog putovanja opisao karipske otoke Kristofor Kolumbo povezao je tri obećanja: nove posjede za španjolsku krunu, materijalno bogatstvo i širenje kršćanstva. Njegovi zapisi pokazuju da vjerska misija nije bila naknadni dodatak priči o pomorskom istraživanju. Bila je dio načina na koji je predstavljao svoje pothvate i opravdavao pravo na zemlje u kojima su već živjeli drugi ljudi.
Tu povezanost razmatra povjesničar Peter C. Mancall u analizi Kolumbovih spisa, povezanoj s njegovom knjigom Contested Continent. Uspoređujući njegove ciljeve s opisanim postupcima, Mancall pokazuje kako su se vjerska uvjerenja uklapala u kolonijalne planove.
Njihova je vrijednost i u tome što su nastali dok je nastojao pridobiti ili zadržati potporu vladara. Kolumbo nije pisao nepristran izvještaj za buduće povjesničare. Trebao je pokazati da je putovanje uspjelo i da ulaganje zaslužuje nastavak.
Otoci su dobivali imena vladara i svetaca
Kolumbo je 1492. krenuo preko Atlantika tražeći zapadni put prema Aziji, uz potporu Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog. Došao je do Kariba, ali nije odustao od uvjerenja da je dosegnuo Aziju. Zbog toga njegova pisma treba čitati imajući na umu i zemljopisnu pogrešku iz koje su nastala.
U sačuvanom tekstu pisma iz 1493. opisuje kako je otoke proglasio posjedima svojih pokrovitelja. Prvomu je dao ime San Salvador, odnosno Sveti Spasitelj, premda navodi i ime kojim su ga zvali stanovnici: Guanahani.
Druga imena upućivala su na vladare ili kršćanske pojmove. Preimenovanje je pratilo prisvajanje. U Kolumbovu izvještaju postojeći stanovnici nisu bili prepreka njegovoj tvrdnji da otoci odsad pripadaju kruni.
Pismo istodobno opisuje plodnost zemlje, luke i moguće izvore bogatstva. Priroda je predstavljena i kao prostor kroz koji je prošao i kao resurs dostupan budućim španjolskim pothvatima.
Obraćenje i korist za krunu
Kolumbo u pismu objašnjava da je darovima želio pridobiti naklonost stanovnika kako bi prihvatili kršćanstvo i španjolske vladare. Od njih je istodobno očekivao da pribavljaju dobra potrebna Španjolcima.
Vjera, politička poslušnost i gospodarska korist tu nisu odvojeni ciljevi. Prikazani su kao dijelovi istog odnosa koji Kolumbo želi uspostaviti. Upravo taj spoj Mancall smatra važnim za razumijevanje europskih kolonijalnih planova od početka atlantskog osvajanja.
Isti dokument priznaje i prisilno odvođenje nekih otočana. Kolumbo to opravdava potrebom da nauče njegov jezik i prenesu informacije o okolnom prostoru. Njegov prikaz dobronamjernog susreta stoga treba usporediti s postupcima koje sam opisuje, a ne prihvatiti ga kao potpunu sliku događaja.
Otočana se u pismu čuje malo: njihova uvjerenja prenosi Kolumbo, uz ograničenu komunikaciju i vlastita očekivanja. Dokument mnogo jasnije opisuje njegovo tumačenje susreta nego iskustvo ljudi koje je zatekao.
Putovanja su donosila i osobne povlastice
Kolumbovi ciljevi nisu se iscrpljivali u služenju kruni ili vjeri. Kongresna knjižnica SAD-a opisuje dogovor prema kojem bi za uspjeh dobio visoke naslove, položaj potkralja novih zemalja i desetinu novostečenog bogatstva.
Knjiga povlastica, zbirka dokumenata koju je dao sastaviti 1502., čuvala je njegove dogovore s krunom. U njoj su se nalazili i papinski dokumenti povezani sa španjolskim pretenzijama na prekomorske zemlje. Ti zapisi pokazuju koliko su pomorski pothvati bili povezani s pravima, prihodima i društvenim položajem.
Kolumbo je tada već morao braniti svoju upravu i povlastice. Godine 1500. vraćen je u Španjolsku u lancima. Njegov položaj nakon prvog putovanja nije jamčio da će trajno zadržati politički utjecaj.
Zašto se okrenuo proročanstvima
U Knjizi proročanstava Kolumbo je skupljao biblijske odlomke i druge tekstove kojima je pokušavao svoja putovanja uklopiti u vjersko tumačenje povijesti. Mancall ističe da je vlastitu ulogu nastojao prikazati kao unaprijed naviještenu i potpomognutu božanskom voljom.
To djelo nije isto što i Knjiga povlastica. Jedno je povezivalo pothvat s proročanstvima, a drugo čuvalo dokumente o naslovima i pravima. Zajedno otkrivaju dvije strane njegova nastojanja da obrani vlastito mjesto pred vladarima: duhovno opravdanje i političko-pravni zahtjev.
Pri čitanju tih tekstova ostaje važno pitanje čiji je glas sačuvan. Kolumbo je mogao zapisati zašto smatra da smije zauzimati otoke i upravljati njihovim stanovnicima. Ljudi o kojima je pisao u tim dokumentima uglavnom nemaju priliku odgovoriti. Njegova pisma pružaju izravan dokaz o ciljevima osvajača. Za iskustvo karipskih zajednica potrebno ih je usporediti s drugim povijesnim i arheološkim izvorima.
