Jeste li se ikada zapitali o životu na Marsu? Ne mislim na izvorni izvanzemaljski život na crvenom planetu (još uvijek ne znamo postoji li), već na ljudski život na Marsu. Nadamo se da ćemo u sljedećem desetljeću kročiti na Mars. Kako se tehnologija razvija, tako raste i naša sposobnost istraživanja Sunčevog sustava. Krajnji cilj je otići dalje od Marsa, ali dostizanje crvenog planeta vjerojatno je naš glavni cilj, nakon što se, naravno, vratimo na Mjesec. Ali što nakon što sletimo na Mars? Plan je izgraditi grad na Marsu i omogućiti ljudima život tamo, postupno pretvarajući crveni planet u Zemlju 2.0. A kad izgradimo prvo naselje, kako će se ono razvijati? Kako će izgledati veličanstveni grad na Marsu? Jedna televizijska serija dostupna na Apple TV-u možda ima odgovore za nas.
For All Mankind
Serija “For All Mankind” na Apple TV+ predstavlja alternativnu svemirsku utrku, zamišljajući što bi se dogodilo da su sovjetski kozmonauti, a ne astronauti NASA-e, prvi sletjeli na Mjesec. Za razliku od stvarnog smanjenja interesa za svemir nakon slijetanja na Mjesec, u ovoj seriji svemirska utrka nastavlja se tijekom četiri sezone prema naseljavanju Mjeseca, pa čak i Marsa. U posljednjoj sezoni, koja je završila 12. siječnja 2024., početni napori kolonizacije Marsa napredovali su do točke gdje jedna velika kolonija ima podršku i održavanje međunarodnog saveza. Nazvana “Happy Valley ili Sretna Dolina”, ovaj grad na Marsu sastoji se od niza povezanih modula.
Cjevovodi povezuju veće geodetske i polucjevaste strukture koje uključuju kontrolne sobe, laboratorije, prostorije za sastanke te blagovaonice i stambene prostore za zapovjednika baze i druge visoke dužnosnike. Većina stanovnika živi ispod površine.
NASA-in program Artemis ima za cilj da ljudi žive izvan Zemljine orbite, uključujući lunarnu bazu i svemirsku stanicu koja orbitira oko Mjeseca, s konačnim ciljem slanja ljudi na Mars. Spekulacije o tome kako bi marsovski istraživači mogli živjeti dugo su poticale maštu i znanstvene eksperimente. U ranom dvadesetom stoljeću postojalo je dovoljno neizvjesnosti koja je omogućila stvaranje planetarnih romana poput serije Barsoom Edgara Rice Burroughsa. Napisane između 1912. i 1946., ove priče prate američkog veterana iz 19. stoljeća koji se našao na Marsu, a oživjele su u akcijskom filmu “John Carter” iz 2012. Ove znanstvene fantastike otvorile su put ozbiljnijem promišljanju o preživljavanju na Marsu kako se naše znanje razvijalo.
Međutim, već su astronomi dokazali da je marsovska površina suha, hladna i nepogodna za ljudski život zbog svoje toksičnosti. Prije čak i završetka Burroughsove serije, postalo je očito da grandiozni gradovi poput onih u Barsoomu, gdje bi ljudi mogli disati otvorenom atmosferom, jednostavno nisu mogući na stvarnom Marsu. Barem ne za sad.
Kako objašnjava Elizabeth Stanway, istraživačica astronomije i astrofizike na Sveučilištu u Warwicku, jedna od prvih priča koja je ozbiljno uzela u obzir znanstveno utemeljene uvjete na Marsu bila je novela “Marsovska odiseja” Stanleya Weinbauma iz 1934. U skladu s teleskopskim promatranjima planeta i spektrom koji ukazuje na nedostatak vode i vegetacije, Weinbaumov Mars je svijet bez gradova, ali ne i bez života. Glavni lik, preživljavajući nakon pada svemirskog broda, prelazi preko tisuću kilometara marsovskog krajolika, susrećući razne marsovske oblike života.
Kako je napredovalo naše znanje o Marsu
U ranom dvadesetom stoljeću vjerovalo se da je marsovska atmosfera rijetka, ali ne nužno izvan dosega ljudske prilagodljivosti. Na Zemlji postoje naselja na visinama do 5.000 metara gdje je atmosferski tlak znatno niži. Početne procjene tlaka na marsovskoj površini bile su slične, ali sada znamo da su puno niže. Weinbaum stoga opisuje “mjesecima provedene u komorama za aklimatizaciju”, no oslobađa svoje likove potrebe za upravljanjem atmosferom.
Prema Stanway, do sredine 20. stoljeća, zemaljska promatranja i prve misije Mariner sondi razjasnile su neprijateljsku prirodu marsovske atmosfere. Gradovi koje su zamišljali znanstveni pisci tog doba bili su zaštićeni ogromnim kupolama koje bi omogućile zadržavanje zemaljskog okruženja i disanje bez zaštitne opreme. Takvi kupolasti gradovi pojavljuju se u raznim djelima, od dječjih priča poput “Dan Dare: Pilot budućnosti”, do radova priznatih autora poput Larryja Nivena (i njegovu priču iz 1966., “Kako heroji umiru”). Neki su zamišljali ove kupole kao potpuno urbanizirane, dok su drugi predviđali rascjepkano naselje unutar kontroliranog krajolika.
Iako ova slika kupolastih gradova na Marsu i dalje dominira, istraživanja sugeriraju da bi takvo okruženje kao dugoročno stanište imalo značajne nedostatke.
Od 1960-ih, napredovalo je znanstveno razumijevanje utjecaja zračenja na ljude. Mars nema zaštitu poput Zemlje, čija gusta atmosfera i snažno magnetsko polje štite našu DNK od ionizirajućih čestica sa Sunca i iz svemira. Iako bi materijali kupola mogli filtrirati nešto od toga, ne bi mogli zaštititi stanovnike od kumulativnih učinaka prodornih čestica, čineći ih ranjivima na razne bolesti.
Kako su istaknuli mnogi autori (uključujući Nivena), velike kupole bi također učinile grad na Marsu ranjivim na curenje zraka, kao i na ekstremne temperaturne fluktuacije koje Mars doživljava (od -125°C do 20°C). Osim toga, materijal bi s vremenom bio abraziran ekstremnim pješčanim olujama, vidljivim čak i sa Zemlje. Stoga mnogi istraživači sada razmatraju podzemna ili špiljska naselja kao optimalna mjesta za ljudsko naseljavanje Marsa. Ovdje bi debeli sloj regolita (tla ili stijene) pružao zaštitu od temperature, zračenja, pješčanih oluja i curenja zraka, smanjujući izloženost naseljenika.
Budučnost je naša
Iako je danas Mars lišen površinske vode, vjerojatno posjeduje špiljske sustave iz svoje vlažnije, tektonski aktivne prošlosti. Ako prirodne špilje nisu dostupne, alternativa bi mogla biti kopanje tunela ili čak korištenje marsovskog kamenog praha za izradu betona. U tom kontekstu, NASA i ESA istražuju mogućnost 3D ispisivanja i zakopavanja stambenih modula na Mjesecu, koji se suočava s mnogim istim izazovima.
Serija “For All Mankind” ističe se svojom realističnom fizikom, a u produkciji sudjeluje tehnički savjetnik iz NASA-e. Stoga ne čudi što kolonija Happy Valley, koja se proteže nekoliko razina ispod površine Marsa, predstavlja vjerodostojnu viziju budućih gradova na Marsu. Suprotno prikazima u seriji, podzemne razine bi mogle biti posebno privlačne stvarnim stanovnicima Marsa zbog dodatne zaštite koju pružaju.
Iako je planetarno naseljavanje u našoj stvarnosti još uvijek daleka mogućnost, znanstvena fantastika igrala je i nastavlja igrati važnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja o našim planetarnim susjedima te poticanju entuzijazma za njihovo istraživanje. Tako su Burroughsovi romani o Barsoomu inspirirali znanstvenike koji su radili na marsovskim sondama 1960-ih i 1970-ih godina, a današnji gledatelji “For All Mankind” mogu uključivati inženjere i znanstvenike koji će jednog dana ostvariti tu istu viziju gradova na Marsu.
Znanstvena fantastika ne samo da obogaćuje našu maštu, već često predviđa i oblikuje budućnost istraživanja svemira, demonstrirajući kako fiktivne priče mogu inspirirati stvarna znanstvena i tehnološka dostignuća. Kao što je serija pokazala, mogućnosti naseljavanja Marsa su brojne, a ideje koje danas postoje u domeni znanstvene fantastike možda će jednoga dana postati stvarnost.
Izvor: For All Mankind’s Happy Valley: why a Martian city could well extend below the surface
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
