Dragonfly je u računalnoj simulaciji preletio virtualne dine na Titanu, pronašao sigurno mjesto za slijetanje, okrenuo se i spustio na odabranu površinu. Cijela je sekvenca izvedena u laboratoriju, na ispitnoj opremi s elektronikom nalik onoj koja će upravljati sondom tijekom stvarnog leta.
Riječ je o dosad najcjelovitijoj provjeri prvog leta koji bi Dragonfly trebao izvesti po dolasku na Saturnov najveći mjesec 2034. godine. Test u Laboratoriju za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins povezao je letni softver s podacima koji oponašaju očitanja navigacijskih kamera, senzora gibanja i lidara. Trebalo je provjeriti rade li ti sustavi zajedno dovoljno brzo da letjelica sama odabere put do tla.
Takva samostalnost uvjet je za istraživanje Titana. Upravljačke naredbe sa Zemlje ne mogu stizati dovoljno brzo za pojedine odluke tijekom leta. Dragonfly će morati prepoznati opasnosti i reagirati prije nego što bi kontrolori uopće mogli procijeniti prizor koji je sonda upravo snimila.
Umjetni krajolik, stvarno vremensko ograničenje
U ovoj provjeri nije bilo dovoljno nacrtati uvjerljiv krajolik. Računala su morala proizvoditi prizore koje bi kamere vidjele tijekom kretanja i dostavljati ih navigacijskom sustavu u stvarnom vremenu. Poseban emulator koristio je grafičke procesore kako bi prizore stvarao za približno 20 do 70 milisekundi, koliko će trajati ekspozicije kamera tijekom leta.
Za lidar je pripremljen simulirani teren. Taj instrument udaljenosti mjeri laserskom svjetlošću, a Dragonfly će se njegovim podacima služiti za procjenu visine, nagiba tla i mogućih zapreka. Kamera pokazuje kako površina izgleda; mjerenje udaljenosti pomaže odrediti gdje se letjelica nalazi u odnosu na nju. Navigacija te podatke mora uskladiti sa senzorima koji prate njezino gibanje.
Provjera je nastajala postupno. Inženjeri su počeli od jednostavnijih radnji, poput vrtnje jednog rotora, a zatim ispitivali kratko premještanje i dio izviđačkog leta. Uključivanje lidara omogućilo je povezivanje većeg dijela sekvence prvog leta. Pritom su provjeravane i vrlo kratke odgode u razmjeni podataka među sustavima.
Prvi let počinje još tijekom spuštanja
Prije prvog samostalnog leta na Titanu Dragonfly mora se odvojiti od sklopa koji ga štiti pri ulasku u atmosferu. Mehanizam će ga najprije spustiti ispod zaštitne oplate, gdje može sigurno pokrenuti rotore, a zatim će se letjelica odvojiti i sama dovršiti spuštanje.
U Lockheed Martinovu pogonu u Coloradu zasebno se ispituje taj mehanizam. Uz masu koja predstavlja opterećenje letjelice provjerava se može li izdržati predviđene sile, spustiti sklop dovoljno glatko i zaključati ga u odgovarajućem položaju. Ispitivanja uključuju i nagibe kakvi se mogu pojaviti dok se zaštitna oplata njiše ispod padobrana.
Sigurno slijetanje tek je početak planiranog rada. Dragonfly bi potom letio između različitih lokacija i proučavao kemijski sastav, geologiju i atmosferu Titana. Predviđeno područje slijetanja već je dobilo ime Ahmakiq Undae, no pojedina sigurna mjesta sonda će morati odabirati prema vlastitim mjerenjima.
Lansiranje se planira najranije 2028., nakon čega bi putovanje trajalo šest godina. Prije toga tim namjerava ponoviti sekvencu na stvarnom letnom sustavu Dragonflyja, ispitati druge putanje i namjerno izazivati kvarove. Sljedeća provjera mora pokazati može li se letjelica snaći i kada neki podatak ili dio opreme zakaže.
