Područje na Titanu predviđeno za početak misije NASA-inog drona Dragonfly dobilo je ime Ahmakiq Undae. Međunarodna astronomska unija odobrila je naziv za golemo polje dina u blizini kratera Selk.
U isto vrijeme letjelica prolazi kroz važnu fazu izrade. Kako navodi NASA-in izvještaj o misiji, u srpnju je u Laboratoriju za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins ugrađen kabelski snop koji povezuje računala, instrumente i sustave napajanja. Riječ je o sklopu koji se nakon ugradnje ne može jednostavno zamijeniti, pa njegovo postavljanje označava važan korak prema završetku letjelice.
Područje slijetanja dobilo je ime
Ahmakiq Undae naziv je za područje dina južno od kratera Selk. Polje se proteže na približno 810 kilometara, dok je sam krater širok oko 80 kilometara. Naziv je preuzet iz jezika Inuita i odnosi se na božanstvo povezano s vukovima i putovanjem. Imena na površini Titana odobrava Međunarodna astronomska unija, a ovaj je naziv odabran kako bi se istaknula veza s istraživanjem svijeta čiji krajolik oblikuju organske tvari i ledene dine.
To područje ipak ne određuje unaprijed cijelu rutu letjelice. Dragonfly će tijekom misije morati procjenjivati teren i birati sigurna mjesta za slijetanje svakog leta. Ahmakiq Undae misiji daje jasno geografsko središte i omogućuje da se budući rezultati povežu s konkretnim područjem na karti Titana.
Više od pet kilometara vodiča i kabela
Kabelski snop sastoji se od posrebrenih bakrenih vodiča, polimerne izolacije i aluminijskog omotača koji smanjuje elektromagnetske smetnje. U letjelicu je ugrađeno približno 17.315 stopa vodiča, odnosno oko 5,3 kilometra kabela, s 374 priključka. Cijeli sklop teži oko 45 kilograma.
Svaki je vodič napravljen za točno određenu zadaću. Deblji vodiči dovode energiju do baterije i pogonskih sustava, a tanje prenose podatke i upravljačke signale. U kabelskom snopu nalaze se vodiči različitih presjeka, uključujući one predviđene za bateriju mase gotovo 136 kilograma. Takva kombinacija mora raditi bez prekida u uvjetima u kojima će se temperatura, vibracije i kašnjenje signala znatno razlikovati od onih na Zemlji.
Dragonfly će energiju dobivati iz radioizotopnog sustava. Električna energija omogućit će letove između lokacija i rad znanstvenih instrumenata tijekom dugih noći na Titanu. Letjelica će biti zaštićena višeslojnom toplinskom izolacijom, jer se temperatura na površini tog mjeseca spušta na približno minus 180 Celzijevih stupnjeva.
Krater Selk možda čuva tragove drevne vode
Krater Selk nije odabran samo zbog ravnog terena u okolnim dinama. Udar koji ga je stvorio mogao je rastaliti led i stijene u podlozi, a modeli upućuju na mogućnost da je ispod površine privremeno nastao bazen tekućine. Takav bi bazen mogao trajati od nekoliko stotina do nekoliko tisuća godina – dovoljno dugo da kemijske reakcije ostave trag u materijalu koji će Dragonfly analizirati.
NASA-in Dragonfly istraživat će površinu Titana leteći od jedne lokacije do druge. Instrumenti će proučavati sastav površinskog materijala i složenih organskih molekula, a misija će pokušati odgovoriti na pitanje može li se u hladnom okruženju odvijati kemija važna za nastanak života. Njegova bi mjerenja mogla pomoći i u provjeri hipoteza o mogućem podrijetlu Titanova neobičnog sastava.
Lansiranje 2028., dolazak 2034.
Prema sadašnjem planu, Dragonfly bi trebao biti lansiran u ljeto 2028. godine, a do Titana bi stigao krajem 2034. Znanstvena faza misije trebala bi trajati oko tri i pol godine. Letjelica će postupno prijeći velik dio Ahmakiq Undae i okolnog terena, pri čemu će svaki novi let ovisiti o podacima prikupljenima na prethodnoj lokaciji.
Ugradnja kabelskog snopa ne donosi nova mjerenja Titana, ali pokazuje da se misija približava fazi u kojoj će se pojedinačni sustavi povezati u letjelicu spremnu za ispitivanja. Tek nakon provjere napajanja, komunikacija, pogona i instrumenata Dragonfly će moći krenuti prema svijetu koji je od Sunca deset puta udaljeniji od Zemlje.
