Ugljikov dioksid u zraku iznad kratera Gale tijekom godine mijenja izotopski sastav, a više od desetljeća mjerenja rovera Curiosity upućuje na moguće objašnjenje: plin bi mogao izmjenjivati atome kisika s vodom vezanom uz Marsovo tlo. Novi rad pokazuje da bi takva kemijska razmjena mogla proizvesti opaženi sezonski signal, osobito u toplijem dijelu Marsove godine.
Curiosity pritom nije izravno otkrio tekuću vodu. Mjerio je sastav atmosfere, a tim koji vodi Heather B. Franz iz NASA-ina centra Goddard usporedio je podatke s više mogućih procesa. U istraživanju objavljenom u PNAS-u najizvedivijim se pokazao scenarij u kojem CO₂ u krateru Gale i njegovoj okolici razmjenjuje kisik s vodom adsorbiranom u površinskom materijalu.
Kemijski trag koji se mijenja s godišnjim dobima
Izotopi su atomi istog elementa s različitim brojem neutrona u jezgri. Kisik-18 teži je od mnogo češćeg kisika-16, a omjer tih izotopa može otkriti kroz koje su procese molekule prošle. Izotopska razmjena ne pretvara jedan izotop u drugi: mijenja se raspored postojećih atoma između molekula.
Instrumenti sustava za analizu uzoraka SAM na Curiosityju pratili su ugljikov dioksid između 2012. i 2025. godine. Podaci obuhvaćaju 34 atmosferska eksperimenta s laserskim spektrometrom i 38 s masenim spektrometrom. Istraživači su uočili sezonsko obogaćenje CO₂ težim kisikom, izraženije tijekom proljeća i ljeta na južnoj polutki. Najveće vrijednosti pojavljuju se u blizini razdoblja kada je Mars najbliži Suncu.
Dva para dnevnih i noćnih mjerenja, međutim, nisu pokazala statistički značajnu razliku. Sezonski signal nije isto što i velika svakodnevna promjena sastava zraka, kakvu su ranije sugerirala neka opažanja sa Zemlje.
Polarne kape nisu dovoljne
Dio Marsova ugljikova dioksida zimi se taloži kao led u polarnim područjima, a zatim se vraća u atmosferu sublimacijom, izravnim prijelazom iz čvrstog stanja u plin. Ti procesi razdvajaju izotope i pokreću sezonsko kruženje golemih količina plina.
Klimatski model pokazao je da se zrak s polova na putu do kratera Gale miješa s mnogo većom količinom zraka iz nižih geografskih širina. Time polarni izotopski signal postaje preslab da bi objasnio mjerenja. Čak su i namjerno pojačani učinci izotopskog razdvajanja proizveli premalu promjenu. Ni razgradnja CO₂ Sunčevim zračenjem sama ne može objasniti izmjerenu amplitudu.
Razmjena s vodom pruža dodatni mehanizam. Molekule vode mogu prianjati uz površine minerala u regolitnom pokrovu, sloju rastresitog materijala iznad stijene. U odgovarajućim uvjetima voda i CO₂ mogu izmjenjivati kisik, nakon čega se CO₂ obogaćen kisikom-18 oslobađa u atmosferu. Autori razmatraju i vrlo tanke slojeve vode na ledenim površinama, u kojima molekule imaju veću pokretljivost nego u čvrstom ledu. Takvi slojevi mogli bi omogućiti razmjenu kisika bez nastanka lokvi ili tokova tekuće vode.
Objašnjenje je uvjerljivije na lokalnoj razini
Izračuni pokazuju da je lakše objasniti sastav zraka u Galeu razmjenom s lokalnim i regionalnim rezervoarima vode nego pretpostavkom da se na isti način obogaćuje cijela Marsova atmosfera. Svi podaci dolaze s jednog područja blizu ekvatora, pa se još ne može pouzdano odrediti koliko signala nastaje u samom krateru, koliko u okolici, a koliko stiže iz udaljenijih krajeva Crvenog planeta.
Model ovisi i o nedovoljno poznatim svojstvima podzemlja: količini adsorbirane vode, njezinu izotopskom sastavu, brzini kemijskih reakcija i miješanju zraka. Nastavak Curiosityjevih mjerenja mogao bi pokazati ponavljaju li se sezonski vrhunci i kako na njih utječu prašinske oluje. Za provjeru rasprostranjenosti tog procesa trebala bi usporediva mjerenja na drugim mjestima na Marsu.