Udar asteroida koji je prije 66 milijuna godina pogodio područje današnjeg Meksika možda nije bio koban samo zbog eksplozije, tsunamija i kasnijeg zahlađenja. Novo modeliranje pokazuje da je golemi oblak fine prašine izbačen nakon udara pojačao toplinu materijala koji se vraćao kroz atmosferu, stvarajući uvjete za požare na golemim područjima Zemlje.
Prema izračunu autora, toplinski udar pri tlu bio je 3,5 puta snažniji nego u ranijim scenarijima koji su računali samo s većim česticama stijene. To je dovoljno da se zapale trava, iglice četinjača i lišajevi, a na pojedinim mjestima vjerojatno i drvo.
Materijal se vratio kao užarena kiša
Asteroid promjera oko deset kilometara udario je u područje današnjeg poluotoka Yucatán i stvorio krater Chicxulub. Udar je trenutačno pretvorio goleme količine stijene u paru i izbacio ih visoko iznad atmosfere.
Dok se taj oblak hladio, dio materijala pretvorio se u sitne kapljice rastaljene stijene, poznate kao sferule. Te su se čestice zatim počele vraćati prema Zemlji. Pri prolasku kroz gušće slojeve atmosfere ponovno su se užarile i prema površini zračile toplinu.
Sferule su pronađene u stijenama nastalima na prijelazu krede i paleogena diljem svijeta. One su odavno važan trag katastrofe koja je izbrisala oko tri četvrtine tadašnjih biljnih i životinjskih vrsta, uključujući neptičje dinosaure.
Raniji modeli već su pokazivali da bi toplina čestica koje padaju s neba bila smrtonosna za životinje bez skloništa. Ipak, nisu davali dovoljno energije za siguran zaključak o požarima na globalnoj razini. Nedostajao je jedan dio materijala nastalog pri udaru.
Fina prašina promijenila je račun
U naslagama iz vremena izumiranja dinosaura u Sjevernoj Americi 2023. godine pronađen je sloj iznimno fine prašine. Nastala je od stijene koja je pri udaru isparila, ali se nije kondenzirala u veće sferule.
Tim predvođen Brandonom Johnsonom sa Sveučilišta Purdue spojio je podatke o tom sloju s ranijim simulacijama udara. Rezultat pokazuje da fina prašina nije samo prekrivala nebo. Djelovala je poput izolacijskog sloja koji je sprječavao da toplinsko zračenje čestica pobjegne u svemir i usmjeravao ga natrag prema površini.
Zemlja je tako u prvim satima nakon udara bila izložena toplinskom valu znatno jačem od dosadašnjih procjena. Životinje koje su se mogle zavući pod zemlju, u vodu ili u druga zaštićena mjesta imale su znatno veće izglede za preživljavanje od velikih životinja izloženih otvorenom nebu.
Ista prašina pritom nije bila opasna samo dok su se užarene čestice vraćale prema tlu. Nakon požara mogla je godinama, pa i desetljećima blokirati Sunčevu svjetlost. Time se toplinski pakao prvih sati nadovezuje na poznatiji scenarij dugotrajne hladnoće, tame i sloma hranidbenih lanaca.
Autori rada smatraju da su požari bili važniji neposredni uzrok pomora kopnenog života nego što se dosad pretpostavljalo. No geološki tragovi velikih požara zasad su najuvjerljiviji u Sjevernoj Americi, pa još nije moguće točno odrediti koliko su bili rašireni na drugim kontinentima.
Nova analiza ne mijenja činjenicu da je izumiranje dinosaura bilo posljedica niza katastrofalnih procesa. Mijenja sliku njihova početka: Zemlja nakon udara nije najprije ušla u dugu zimu. Najprije je kroz prašinom zatamnjeno nebo stigao toplinski val koji je velik dio kopnenog života mogao uništiti u svega nekoliko sati.
