Poremećaji u iskorištavanju energije u mozgu mogli bi pridonositi razvoju Alzheimerove bolesti. Dok se istraživanja tradicionalno usredotočuju na nakupljanje amiloida i promjene proteina tau, sve više radova ispituje i inzulinsko signaliziranje, glukozu te metaboličke procese u živčanim stanicama. Ta je povezanost dio znanstvenika navela da upotrebljava izraz “dijabetes tipa 3”.
Naziv se pojavljuje u znanstvenoj literaturi, ali nije službena klinička dijagnoza. Njime istraživači pokušavaju opisati moguću vezu između poremećaja metabolizma i propadanja moždanih stanica, osobito kada one slabije odgovaraju na inzulinske signale. Ne postoji suglasnost da bi Alzheimerovu bolest trebalo svrstati među oblike dijabetesa.
U ljudi s Alzheimerovom bolešću zabilježene su promjene metabolizma glukoze, a populacijska istraživanja povezuju dijabetes s većim rizikom od demencije. Glavno je pitanje pridonose li metaboličke promjene razvoju bolesti, nastaju li kao njezina posljedica ili se oba procesa međusobno pojačavaju.
Inzulin ima ulogu i u mozgu
Inzulin najčešće povezujemo s regulacijom šećera u krvi. U mozgu njegovi signali sudjeluju i u procesima važnima za rad i opstanak neurona, uključujući komunikaciju među stanicama i promjene u vezama među neuronima. Inzulinska rezistencija znači da stanice slabije reagiraju na taj signal.
Ulazak glukoze u moždane stanice ne ovisi uvijek o inzulinu. Različite stanice koriste različite prijenosnike i metaboličke putove. Poremećeno inzulinsko signaliziranje može zahvatiti dio tih procesa, ali samo po sebi ne objašnjava svaki oblik manjka energije u mozgu.
U sustavnom pregledu objavljenom 2025. godine u časopisu Diabetology & Metabolic Syndrome Fereshteh Atabi i suradnici obuhvatili su 213 znanstvenih članaka. Ispitali su kako se inzulinska rezistencija preklapa s promjenama povezanima s Alzheimerovom bolešću, od upale i oksidacijskog stresa do nakupljanja amiloida i promjena proteina tau.
Prema tom pregledu, poremećaji inzulinskih signalnih putova mogu utjecati na dostupnost energije, održavanje živčanih veza i uklanjanje štetnih proteina. Mitohondriji, stanične strukture koje proizvode većinu iskoristive energije, također mogu biti zahvaćeni. Takvi se procesi ne odvijaju odvojeno: metabolička promjena može potaknuti upalu, a upala dodatno poremetiti stanični rad.
Povezanost s dijabetesom ne objašnjava sve slučajeve
Povezanost dijabetesa i demencije važan je trag, ali iz nje ne slijedi da će osoba s dijabetesom razviti Alzheimerovu bolest. Ni Alzheimerova bolest ne podrazumijeva da osoba ima dijabetes tipa 2. Rizik i nastanak bolesti ovise o više čimbenika, a različite vrste demencije ne mogu se bez razlike svesti na isti mehanizam.
Pregled Atabi i suradnika zagovara metabolički pristup, ali navodi i razloge za oprez prema nazivu “tip 3”. Nedostaju standardizirani dijagnostički kriteriji, nalazi mogućih bioloških pokazatelja nisu uvijek dosljedni, a ljudska istraživanja još ne omogućuju da se Alzheimerova bolest nedvojbeno klasificira kao dijabetes.
Na razvoj Alzheimerove bolesti utječu genetski čimbenici, promjene proteina, upalne reakcije i poremećaji komunikacije među stanicama. Naziv “dijabetes tipa 3” može sugerirati da jedan mehanizam objašnjava sve slučajeve, iako se važnost metaboličkih poremećaja razlikuje od osobe do osobe.
Šećeri su i građevni materijal
Novija istraživanja ispituju i druge uloge šećera u moždanim stanicama. U radu objavljenom u časopisu Nature Metabolism u lipnju 2026. Tara R. Hawkinson i suradnici istražili su moždano tkivo ljudi nakon smrti te modele Alzheimerove bolesti u miševa. Pronašli su pojačanu proizvodnju određenih šećernih struktura, N-glikana, koji se vežu uz proteine.
Vezanje šećernih struktura uz proteine naziva se glikozilacija i nužno je za normalan rad stanica. Šećerne strukture utječu na svojstva proteina, njihovo premještanje i međustanično signaliziranje. U analiziranom tkivu zahvaćenom bolešću njihov je metabolizam bio promijenjen, što pokazuje da glukoza nije važna samo kao gorivo: njezini derivati služe i za izgradnju molekula potrebnih stanicama.
Smanjivanje aktivnosti određenih putova proizvodnje glikana poboljšalo je rezultate testova pamćenja u miševa. To je eksperimentalni trag da metaboličke promjene mogu aktivno pridonositi poremećaju, ali nije dokaz da je ista intervencija učinkovita ili sigurna u ljudi. Rad također ne potvrđuje da je inzulinska rezistencija jedini uzrok tih promjena.
Razumijevanje bolesti zahtijeva povezivanje takvih molekularnih nalaza s onime što se događa u cijelim moždanim mrežama. Razvoj alata za usporedbu različitih karata mozga jedan je od načina na koji istraživači pokušavaju lakše uspoređivati podatke iz različitih studija.
Metabolički pristup otvara i pitanje novih terapijskih meta, uključujući inzulinske signale i staničnu preradu šećera. No rezultati dobiveni u životinjskim modelima ili povezanosti zabilježene u medicinskim podacima ne mogu zamijeniti kliničke pokuse. Za istraživače ostaje presudno utvrditi koji su poremećaji pokretači bolesti, u kojih bolesnika imaju najveću ulogu i može li njihovo ciljano mijenjanje očuvati pamćenje.
