Ako u Mliječnoj stazi postoje napredne izvanzemaljske civilizacije, zašto ih ne vidimo? To je jedna od najpoznatijih verzija Fermijeva paradoksa, pitanja koje se u različitim oblicima ponavlja već desetljećima. Svemir je star 13,8 milijardi godina, galaksije postoje milijardama godina dulje od Zemlje, a u našoj galaksiji ima golem broj planeta. Ako je život čest, i ako se tehnološke civilizacije mogu širiti među zvijezdama, zašto oko nas nema jasnih tragova njihova postojanja?
Jedan od neobičnijih pokušaja odgovora na to pitanje poznat je kao model “grabby aliens”, odnosno model civilizacija koje se brzo šire kroz svemir. Izraz je teško elegantno prevesti. Ne znači nužno da su takvi izvanzemaljci doslovno grabežljivci u biološkom smislu, nego da bi zauzimali velik prostor, širili se izvan svojih matičnih sustava i mijenjali područja svemira koja dosegnu. U nastavku ćemo ih nazivati ekspanzivnim civilizacijama.
U jednom znanstvenom radu, koji su objavili Robin Hanson, Daniel Martin, Calvin McCarter i Jonathan Paulson, autori su pokušali spojiti dvije ideje: zašto se čovječanstvo pojavilo tako “rano” u kozmičkoj povijesti i zašto ne vidimo tragove civilizacija koje bi već morale biti starije i razvijenije od nas. Njihov model ne tvrdi da su takve civilizacije pronađene. Riječ je o teorijskom okviru koji pokušava objasniti našu prividnu usamljenost u svemiru.
Jesmo li u kozmičkom smislu stigli prerano?
Polazište Hansonova modela jest takozvani model teških koraka. Prema toj ideji, razvoj života od jednostavnih oblika do tehnološke civilizacije možda ne ovisi samo o vremenu i povoljnim uvjetima, nego o nizu rijetkih evolucijskih prijelaza. Na Zemlji bi takvi koraci mogli uključivati nastanak života, pojavu složenijih stanica, višestaničnost, inteligenciju i tehnološku kulturu.
Ako je svaki od tih koraka vrlo malo vjerojatan, tada se napredan život ne pojavljuje čim planet postane nastanjiv. Može proći golemo vrijeme prije nego što se svi potrebni prijelazi dogode. Hanson i njegovi suradnici zato razmatraju mogućnost da je čovječanstvo, gledano u odnosu na buduću povijest svemira, nastalo vrlo rano.
Njihova analiza sugerira da bi više od 99 posto naprednog života moglo nastati tek nakon našeg vremena, osim ako broj tih “teških koraka” nije manji od tri i ako maksimalno trajanje nastanjivih planeta nije kraće od 50 milijardi godina. Drugim riječima, ako patuljaste zvijezde mogu održavati nastanjive planete kroz stotine milijardi ili čak bilijune godina, tada bi naš nastanak oko zvijezde poput Sunca mogao izgledati neobično rano.
Tu se pojavljuje središnja ideja modela. Možda napredan život u budućnosti ne dobiva neograničeno vrijeme za razvoj, jer ga u tome priječe civilizacije koje se šire.
“Glasne” i “tihe” civilizacije
Autori razlikuju dvije vrste civilizacija. “Tihe” civilizacije bile bi teško uočljive. One možda ne šire svoje prisustvo na goleme udaljenosti, ne mijenjaju izgled velikih područja svemira i ne proizvode signale koje bismo lako mogli prepoznati. Čovječanstvo je, prema takvoj podjeli, zasad tiha civilizacija. Naši radijski signali slabi su na međuzvjezdanim udaljenostima, a naša fizička prisutnost izvan Zemlje još je ograničena na Sunčev sustav.
“Glasne” civilizacije bile bi potpuno drukčije. One bi se širile iz sustava u sustav, mijenjale vidljivi izgled prostora koji zauzimaju i sprječavale nastanak drugih naprednih civilizacija unutar svojih područja. Ne mora značiti da bi to činile namjerno ili nasilno. Dovoljno je da zauzmu resurse, promijene okoliš ili preoblikuju sustave na način koji više ne ostavlja prostor za neovisni razvoj drugih civilizacija.
Prema Hansonovu modelu, ako takve ekspanzivne civilizacije postoje, one stvaraju svojevrsni rok. Civilizacija poput naše može se pojaviti samo prije nego što njezino područje svemira dosegne neka već postojeća, mnogo šira civilizacija.
Iz toga proizlazi neugodna posljedica. Ako ne vidimo takve civilizacije, a ako bi trebale biti vidljive, tada ih možda nema mnogo. Autori procjenjuju da bi omjer tihih i glasnih civilizacija morao biti veći od 10.000 prema 1 da bismo uopće očekivali barem jednu drugu tihu civilizaciju koja je ikada bila aktivna u našoj galaksiji. Ako glasne civilizacije nastaju iz tihih, tada bi šansa da tiha civilizacija postane glasna bila manja od 1 prema 10.000.
To je razlog zašto je model zanimljiv, ali i pesimističan. Ako je točan, SETI ne traži samo iglu u plastu sijena. Možda traži nešto što je u Mliječnoj stazi iznimno rijetko.
Avi Loeb: problem je u pretpostavkama
Astrofizičar Avi Loeb, profesor na Sveučilištu Harvard i voditelj projekta Galileo, smatra da takav zaključak počiva na vrlo nesigurnim pretpostavkama. U svom tekstu Where Are the Grabby Aliens? upozorava da se tvrdnja o našem “ranom” dolasku u kozmičku povijest može održati samo ako se pretpostavi da je inteligentan život moguć oko dugovječnih patuljastih zvijezda.
To je ključno. Zvijezde poput Sunca ne traju vječno. Sunce je staro oko 4,6 milijardi godina i nalazi se otprilike u sredini svog stabilnog životnog vijeka. Patuljaste zvijezde mnogo su brojnije i mogu živjeti mnogo dulje. Neke mogu trajati stotinama milijardi ili čak bilijunima godina. Ako planeti oko njih mogu dugoročno održavati život, tada bi budućnost svemira mogla biti mnogo pogodnija za nastanak civilizacija nego sadašnjost.
No Loeb ističe da to nije sigurno. Činjenica da živimo oko zvijezde slične Suncu, a ne oko znatno češće patuljaste zvijezde, možda nije slučajnost. Zvijezde Sunčeva tipa čine manjinu zvjezdane populacije, dok su crveni patuljci daleko brojniji. Ako je život moguć podjednako lako oko crvenih patuljaka, tada je doista neobično što smo se pojavili oko rjeđe vrste zvijezde. Ako, međutim, crveni patuljci često stvaraju preteške uvjete za dugoročnu nastanjivost, tada naš položaj oko Sunca nije iznenađenje.
Problem planeta oko crvenih patuljaka
Crveni patuljci privlačni su u potrazi za životom jer su brojni i dugovječni. No njihova nastanjiva zona nalazi se mnogo bliže zvijezdi nego u Sunčevu sustavu. Nastanjiva zona je područje oko zvijezde u kojem bi, uz odgovarajuću atmosferu, tekuća voda mogla postojati na površini stjenovitog planeta.
Kod zvijezde poput Sunca ta je zona relativno udaljena. Kod hladnog, slabijeg crvenog patuljka planet mora kružiti mnogo bliže zvijezdi kako bi dobio dovoljno energije. To stvara nekoliko problema.
Najbliža zvijezda Suncu, Proksima Centauri, crveni je patuljak s oko 12 posto Sunčeve mase. Oko nje kruži stjenoviti planet Proksima b, smješten u nastanjivoj zoni. No taj planet kruži mnogo bliže svojoj zvijezdi nego što Zemlja kruži oko Sunca. Zbog takve blizine mogao bi biti izložen snažnim zvjezdanim bljeskovima, ultraljubičastom zračenju i česticama koje mogu oštetiti ili ogoliti atmosferu.
Ako planet izgubi atmosferu, sama činjenica da se nalazi u nastanjivoj zoni više nije dovoljna. Tekuća voda tada teško može opstati na površini, a svijet koji je na papiru izgledao pogodno za život mogao bi završiti kao suha, beživotna pustinja.
Ovo ne znači da su svi planeti oko crvenih patuljaka mrtvi. To bi bila prebrza tvrdnja. Znanstvenici i dalje istražuju mogu li atmosfera, magnetsko polje, masa planeta ili početna količina hlapljivih tvari pomoći takvim svjetovima da zadrže uvjete pogodne za život. No Loebova poanta ostaje važna: ne možemo jednostavno pretpostaviti da dugovječne patuljaste zvijezde automatski nude bolje uvjete za nastanak inteligentnog života.
Možda nismo toliko rani
Ako su zvijezde slične Suncu povoljnije za život kakav poznajemo, tada se mijenja cijela slika. Čovječanstvo više ne izgleda kao civilizacija koja se pojavila gotovo na početku beskrajno duge biološke budućnosti svemira. Umjesto toga, pojavili smo se otprilike u sredini životnog vijeka vlastite zvijezde.
Loeb to uspoređuje s nasumičnim danom u ljudskom životu. Ako izaberete jedan nasumičan dan iz nečijeg života, velika je vjerojatnost da neće biti ni prvi ni posljednji, nego negdje u sredini. Na sličan način, ako život kakav poznajemo najčešće nastaje oko zvijezda sličnih Suncu, tada nije posebno čudno što se ljudska civilizacija pojavila u sadašnjem kozmičkom razdoblju.
To je važna kritika Hansonova modela. Zaključak da smo “rani” ovisi o tome koliko ozbiljno shvaćamo mogućnost života oko vrlo dugovječnih patuljastih zvijezda. Ako su takve zvijezde manje pogodne za složen život nego što se ponekad pretpostavlja, tada slabije stoji i potreba za objašnjenjem prema kojem nas u budućnosti “prestižu” ekspanzivne civilizacije.
Koliko brzo bi se civilizacija mogla širiti?
Druga velika pretpostavka odnosi se na brzinu širenja. U modelima ekspanzivnih civilizacija često se zamišlja širenje velikim dijelom brzine svjetlosti. To dramatično mijenja sliku. Civilizacija koja se širi takvom brzinom mogla bi u kozmološki kratkom vremenu zahvatiti golema područja galaksije ili čak mnogo veće volumene svemira.
Loeb upozorava da takva pretpostavka nije tehnološki neutralna. Ona podrazumijeva pogon i zaštitu letjelica daleko iznad onoga što danas imamo.
Naše najbrže međuzvjezdane sonde kreću se tek sitnim dijelom brzine svjetlosti. Putovanje relativističkim brzinama zahtijevalo bi goleme količine energije, a još veći problem bila bi zaštita. Pri brzinama bliskim brzini svjetlosti, čak i sitne čestice međuzvjezdanog plina i prašine postaju opasne. Sudar s mikroskopskim zrnom prašine pri takvim brzinama može imati razornu energiju.
Ako se civilizacija oslanja na pogon usporediv s našom današnjom kemijskom tehnologijom, širenje kroz Mliječnu stazu postaje iznimno sporo. Loeb navodi da bi putovanje preko galaktičkog diska moglo trajati milijardama godina. U tom razdoblju zvijezde evoluiraju, planeti gube nastanjivost, a resursi koje bi neka civilizacija željela iskoristiti možda više ne bi bili u istom stanju.
Odsutnost ekspanzivnih civilizacija na našem nebu tada nije toliko zagonetna. Možda ih ne vidimo jer ih nema. Možda postoje, ali se šire presporo. Možda njihova prisutnost ne izgleda onako kako pretpostavljamo. Možda tehnološki i energetski trošak međuzvjezdanog širenja čini galaktičko “osvajanje” mnogo težim nego što dopuštaju jednostavni modeli.
Teorijski modeli ne mogu zamijeniti promatranja
Rasprava o ekspanzivnim civilizacijama korisna je jer nas prisiljava da jasnije razdvojimo pretpostavke od podataka. Koliko je vjerojatan nastanak života? Koliko je rijedak prijelaz prema inteligenciji? Koliko dugo civilizacije traju? Koliko se brzo mogu širiti? Koliko bi ih bilo lako uočiti?
Problem je u tome što za većinu tih pitanja nemamo dovoljno podataka. Možemo graditi modele, ali parametri su slabo poznati. Malo drugačija pretpostavka o nastanjivosti planeta oko crvenih patuljaka, životnom vijeku civilizacija ili brzini međuzvjezdanog putovanja može potpuno promijeniti zaključak.
Zato Loeb zagovara drukčiji pristup. Umjesto da se oslanjamo samo na teorijske rasprave, treba sustavno tražiti moguće tehnološke tragove izvan Zemlje. To mogu biti signali, neobični međuzvjezdani objekti, umjetni objekti u Sunčevu sustavu ili pojave u Zemljinoj atmosferi koje se mogu objasniti tek nakon kvalitetnog mjerenja.
Tu se njegov stav približava glavnoj ideji projekta Galileo: prikupljati nove podatke, otvoreno ih analizirati i pokušati razdvojiti obične pojave od onih koje bi doista zahtijevale novo objašnjenje.
UAP-ovi, međuzvjezdani objekti i granica između znanosti i spekulacije
Loebova teza ne staje na teorijskim modelima o civilizacijama koje se šire kroz galaksiju. On zagovara širu potragu za mogućim tehnološkim tragovima izvan Zemlje, ali ne samo kroz radijske signale. Prema njemu, ako bi funkcionalni tehnološki objekti
Loebova rasprava o izvanzemaljskoj tehnologiji ne svodi se samo na radijske signale ili zamišljene civilizacije koje se šire galaksijom. Njegov je pristup širi: ako se tehnološki tragovi ikada pojave u našem susjedstvu, možda neće izgledati onako kako ih popularna kultura očekuje. Funkcionalni objekti mogli bi završiti u kategoriji neidentificiranih anomalnih fenomena, odnosno UAP-ova. Stariji, neaktivni ili oštećeni objekti, ako takvi uopće postoje, mogli bi više nalikovati neobičnim tijelima koja prolaze kroz Sunčev sustav.
Zbog toga se u toj raspravi stalno vraća ‘Oumuamua, prvi potvrđeni međuzvjezdani objekt otkriven u Sunčevu sustavu 2017. godine. Nije se ponašao kao klasičan komet. Nije imao jasno vidljivu komu, a ipak je pokazivao dodatno ubrzanje koje se nije moglo objasniti samo gravitacijom. Loeb je u tome vidio prostor za tehnološko tumačenje. Većina astronoma ostala je pri prirodnim objašnjenjima. No ‘Oumuamua je otvorio jedno korisno pitanje: što bismo uopće prepoznali kao nešto doista neobično, ako kroz naš sustav prođe brzo, slabo vidljivo i bez mogućnosti izravnog uzorkovanja?
Odgovor je djelomično stigao kroz sljedeće međuzvjezdane posjetitelje. Nakon ‘Oumuamue otkriven je 2I/Borisov, prvi potvrđeni međuzvjezdani komet. Zatim je 2025. otkriven 3I/ATLAS, treći poznati međuzvjezdani objekt. Otkriven je 1. srpnja 2025. teleskopom ATLAS u Čileu, a njegova putanja brzo je pokazala da nije vezan za Sunce. Za razliku od ‘Oumuamue, 3I/ATLAS nije bio enigma istog tipa. Ponašao se kao komet, s aktivnošću koju su astronomi mogli pratiti i uspoređivati s poznatim kometima. Najbliže Suncu prošao je krajem listopada 2025., najbliže Zemlji u prosincu iste godine, a u proljeće 2026. već je bio daleko na izlaznoj putanji.
Upravo je to važan dio priče. 3I/ATLAS nije zanimljiv zato što bi bio “dokaz” bilo čega izvanzemaljskog. Zanimljiv je zato što je pokazao koliko se brzo mijenja astronomija međuzvjezdanih objekata. Prije 2017. nismo imali nijedan potvrđen takav objekt. Danas imamo tri, s vrlo različitim opažačkim profilima: jedan neobičan i kratak posjet, jedan jasan međuzvjezdani komet i jedan novi komet koji je 2025. i 2026. praćen mnogo organiziranije nego što bi to bilo moguće prije samo desetak godina.
Posebno je važan način na koji je 3I/ATLAS praćen. Dok je u listopadu 2025. prolazio blizu Marsa, promatrale su ga europske letjelice Mars Express i ExoMars Trace Gas Orbiter. Podaci s orbitera oko Marsa kasnije su omogućili znatno preciznije određivanje njegove putanje. ESA je objavila da je predviđena lokacija kometa poboljšana za faktor deset, što je važno jer se 3I/ATLAS kretao vrlo brzo i uskoro odlazi prema međuzvjezdanom prostoru.
To je bolji okvir za Loebovu poantu od pukog prepucavanja oko toga je li neki objekt “vanzemaljski” ili nije. Neobični objekti ne traže velike tvrdnje, nego dovoljno dobre podatke. Ako je riječ o običnom kometu, bolja promatranja to će pokazati. Ako neki budući objekt bude odskakao od poznatih prirodnih obrazaca, jedini način da to ozbiljno utvrdimo bit će brza detekcija, više neovisnih promatranja i putanja koju možemo precizno pratiti.
S UAP-ovima je priča drukčija, jer ondje često nedostaje upravo ono što astronomija može dati: čisti podaci, poznata udaljenost, poznata brzina i neovisna mjerenja. Mnogi slučajevi vjerojatno će završiti kao dronovi, baloni, sateliti, atmosferske pojave, optički učinci ili pogreške senzora. To nije razlog da se svaka neobična pojava unaprijed ismije. Razlog je da se prestane raspravljati na temelju mutnih snimki i nepotpunih izvještaja.
Zato je najkorisniji dio Loebova pristupa zahtjev za opažanjima, ne za zaključcima unaprijed. Ako nešto postoji, mora ostaviti mjerljiv trag. Ako ga nema, priča se raspada. Ako ga ima, tada treba vidjeti što podaci stvarno govore. U tom smislu 3I/ATLAS nije argument za izvanzemaljsku tehnologiju, nego podsjetnik da danas već imamo instrumente i mreže promatranja koje mogu brzo reagirati kada se pojavi nešto izvan uobičajenog. Sljedeći međuzvjezdani objekt možda će biti potpuno običan. Možda neće. Razlika između ta dva ishoda neće se riješiti stavom, nego mjerenjem
Gdje nas to ostavlja?
Pitanje “gdje su grabežljivi vanzemaljci?” zapravo je pitanje o granicama našeg znanja. Ne znamo koliko je život čest. Ne znamo koliko često evolucija stvara inteligenciju. Ne znamo koliko dugo tehnološke civilizacije opstaju. Ne znamo mogu li se širiti među zvijezdama brzinama koje teorijski modeli ponekad pretpostavljaju. Ne znamo ni bi li njihova prisutnost izgledala onako kako mi očekujemo.
Hansonov model nudi provokativan odgovor: možda su civilizacije koje se brzo šire rijetke, a tihe civilizacije još rjeđe nego što bismo željeli. Loebova kritika podsjeća da takav zaključak ovisi o krhkim pretpostavkama: o planetima oko patuljastih zvijezda, o brzini međuzvjezdanog putovanja i o tome što bismo uopće prepoznali kao trag izvanzemaljske tehnologije.
Za sada nema dokaza da su ekspanzivne izvanzemaljske civilizacije posjetile naš dio galaksije. Nema ni dokaza da smo sami. Između te dvije tvrdnje nalazi se golemo područje neznanja.
Zato odgovor neće doći samo iz jednadžbi. Modeli mogu pokazati što je moguće, ali nebo mora pokazati što je stvarno. Ako postoje tehnološki tragovi izvan Zemlje, pronaći ćemo ih samo sustavnim promatranjem, boljim instrumentima i spremnošću da obična objašnjenja prihvatimo kada ih podaci podrže. Ako se pojavi nešto što se običnim objašnjenjima ne može svesti na poznate pojave, tada će rasprava o tihim i ekspanzivnim civilizacijama prestati biti samo misaoni eksperiment.
Do tada, najpošteniji odgovor na pitanje gdje su “grabežljivi” vanzemaljci glasi: možda ih nema, možda su predaleko, možda su prespori, možda ih ne znamo prepoznati. A možda je naš prvi ozbiljan zadatak mnogo jednostavniji: prestati pretpostavljati i početi bolje promatrati.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
