Koliko dugo može potrajati tehnološki napredna civilizacija prije nego što nestane ili utihne? Pitanje je staro koliko i moderna potraga za izvanzemaljskim životom, a pokreće ga ista nelagodna činjenica: svemir je star oko 13.8 milijardi godina, Mliječna staza ima stotine milijardi zvijezda, mnoge imaju planete, a dio tih planeta nalazi se u temperaturnom rasponu u kojem bi mogla postojati tekuća voda. Unatoč tome, nema signala, nema posjeta, nema tragova izvanzemaljske tehnologije.
Ta se zagonetka u znanosti ukorijenila kao Fermijev paradoks, prema slavnoj 1950. godini kada je fizičar Enrico Fermi, navodno tijekom ručka s kolegama, izrekao rečenicu koja je ostala zapisana u raznim varijantama, ali s istom poantom: “gdje su svi?” Fermi je pritom bio čovjek koji je sudjelovao u izgradnji prvog nuklearnog reaktora, a njegovo se ime veže i uz “fermi”, naziv za duljinu od 10⁻¹⁵ metara, mjeru toliko sitnu da se koristi za razmjere atomskih jezgri.
Sada dvojica fizičara sa Sveučilišta tehnologije Sharif u Teheranu nude drukčiji pristup: umjesto da pitaju zašto ne pronalazimo druge civilizacije, pitaju što sama tišina govori o njihovoj sudbini. Sohrab Rahvar i Shahin Rouhani u radu objavljenom na otvorenom serveru arXiv postavljaju čvrst okvir: ako je inteligentan život uistinu čest na planetima sličnima Zemlji, tada izostanak kontakta snažno sugerira da takve civilizacije, u prosjeku, ne traju dugo.
Da postoje, već bismo ih… detektirali?
Središnja ideja polazi od optimistične pretpostavke: ako u galaksiji postoji velik broj nastanjivih svjetova i ako se inteligencija relativno lako razvija, tada bi u Mliječnoj stazi kroz povijest trebalo biti mnogo tehnoloških civilizacija. U tom scenariju, potpuni izostanak ijednog pouzdanog traga postaje informacija sama po sebi, ne samo “nedostatak podataka”.
Autori argumentiraju da je galaksija dovoljno stara, a međuzvjezdani prostor dovoljno “povezan”, da bi dugovječna tehnološka civilizacija s vremenom ostavila prepoznatljiv potpis: radioemisije, automatizirane sonde, artefakte inženjeringa ili barem nešto što bi upalo u oči modernoj astronomiji. No mi ne vidimo ništa od toga.
U matematički dio ulaze preko Drakeove jednadžbe, formule koja pokušava procijeniti koliko bi u jednom trenutku moglo postojati civilizacija sposobnih za komunikaciju u našoj galaksiji.
Radio-teleskopi desetljećima traže umjetne signale, a to omogućuje procjenu koliko daleko u galaksiji i koliko unatrag u vremenu bismo ih već mogli čuti. Rahvar i Rouhani procjenjuju da taj doseg obuhvaća približno 100.000 godina povijesti Mliječne staze. Prema toj logici, civilizacija koja je u tom razdoblju emitirala dovoljno snažan i prepoznatljiv radio-signal mogla je već biti detektirana.
Kako se to nije dogodilo, autori zaključuju da, ako je inteligentan život čest, prosječni vijek tehnoloških civilizacija mora biti kratak.
Pet tisuća godina, neugodno blizu
U najoptimističnijem scenariju, onom u kojem se inteligentan život često pojavljuje na planetima sličnima Zemlji, Rahvar i Rouhani dobivaju strogu gornju granicu: prosječan vijek tehnološki napredne civilizacije ne bi trebao prelaziti oko 5000 godina. Ne milijune. Ne desetke tisuća. Oko pet tisuća, vremenski raspon u koji stane cijela zabilježena ljudska povijest.
Naspram toga, čovječanstvo je tehnološka civilizacija u modernom smislu, s industrijom na globalnoj razini, velikom potrošnjom energije i radio-komunikacijom, tek oko 200 godina. Po logici ovog modela, to nas smješta na sam početak razdoblja u kojem je rizik najveći.
Autori pritom otvoreno navode prijetnje koje mogu prekinuti kontinuitet civilizacije: udare asteroida, supervulkanske erupcije, klimatske promjene, pandemije, nuklearni rat, umjetnu inteligenciju i biotehnologiju koja izmakne kontroli. Podsjećaju i da je povijest puna primjera društava koja su se urušila i nisu se vratila na prijašnju razinu, od Rimskog Carstva preko Maja do zajednice na Uskršnjem otoku. U svijetu koji je danas gusto umrežen, događaj takvih razmjera prvi put može imati doista planetarne posljedice.
Ipak, autori naglašavaju ključnu ogradu: rezultat nije prognoza, nego gornja granica izvedena iz Fermijevog paradoksa. Jednadžbe ne tvrde da civilizacije “moraju” nestati nakon 5000 godina, nego da, ako je inteligentan život čest, prosjek teško može biti mnogo veći bez da ostavi trag koji bismo već registrirali.
Rad ne isključuje ni alternativna objašnjenja galaktičke tišine: moguće je da civilizacije svjesno izbjegavaju komunikaciju, da smo među prvima koji su se pojavili, ili da su udaljenosti i ograničenja detekcije veći nego što pretpostavljamo. No iza matematike ostaje tvrd zaključak: galaksija je možda već imala mnoge civilizacije koje su se uzdigle, razvile tehnologiju i zatim utihnule prije nego što su ikoga uspjele dosegnuti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
