Suhe stijene koje su gradile mladu Zemlju mogle su sudjelovati i u nastanku njezine vode. Laboratorijski pokusi pokazuju kako su, u dodiru s vodikom iz vruće atmosfere, mogle stvarati vodenu paru.
Istraživanje Susmite Garai i suradnika objavljeno je 24. rujna u časopisu Nature Geoscience, a Sveučilište u Novom Meksiku predstavilo ga je u novoj objavi 26. listopada.
Suha stijena može sadržavati kisik potreban za vodu
Suho ne znači da materijal nema kisika. U silikatnim stijenama kisik je vezan u mineralima, među ostalim i uz željezo. Za nastanak vode nije nužno da stijena već sadržava led: potreban je kemijski put kojim se kisik može povezati s vodikom.
Tim je zagrijavao uzorke silikatnih stijena koje sadržavaju željezo na 1200 do 1400 Celzijevih stupnjeva, u struji vodika. Pokusi su trajali od 15 minuta do tri sata. Željezov oksid reagirao je s vodikom, pri čemu su nastajali metalno željezo i vodena para. U usporednim pokusima s helijem ista reakcija nije zabilježena.
Koliko je tako nastale vode ostalo na Zemlji?
Predloženi scenarij odnosi se na razdoblje kada je rastući planet mogao biti okružen vrućom atmosferom bogatom vodikom. Sitni stjenoviti komadi koji su padali kroz nju mogli su sudjelovati u takvim reakcijama.
Nastanak vodene pare i očuvanje vode na planetu ipak su dva različita pitanja. Za objašnjenje današnjih oceana treba utvrditi ne samo kako voda može nastati nego i koliko je ostaje nakon kasnijeg razvoja planeta.
Pokusi zato ne određuju koji je dio Zemljine vode nastao tim putem. Pokazuju da postoji kemijski izvediv mehanizam kojim voda može nastati iz suhih stijena i vodika. To otvara drukčiji pogled na njezino podrijetlo: uz pitanje tko ju je donio, važno je i pitanje koliko ju je planet mogao proizvesti tijekom vlastitog nastanka.
