Dok se rasprave o budućnosti čovječanstva u svemiru uglavnom vrte oko Mjeseca i Marsa, astrofizičar Avi Loeb smatra da pravo pitanje možda uopće nije gdje ćemo živjeti mi, nego gdje već sada živi većina mogućeg izvanzemaljskog života. U svojoj novoj objavi iznio je tezu da bi velik dio života u svemiru mogao opstajati duboko ispod površine planeta i ledenih svjetova, zaštićen od surovih uvjeta koji na površini često onemogućuju opstanak.
Loeb tu ideju ne iznosi samo kao usputnu spekulaciju, nego je veže uz širu raspravu o dugoročnom preživljavanju civilizacije. Nakon javnog predavanja koje je održao u planetariju Frost Science Museuma u Miamiju poručio je da naseljavanje obližnjih stjenovitih tijela poput Mjeseca i Marsa nije najbolje rješenje za budućnost čovječanstva. Takvi su svjetovi, smatra on, znatno negostoljubiviji od Zemlje, a život u njihovu prirodnom okolišu za ljude bi vrlo lako mogao postati trajna borba, a ne održiva budućnost.
Umjesto toga, Loeb drži da bi imalo više smisla slati u svemir tehnološke izaslanike, ponajprije robote vođene umjetnom inteligencijom, a možda jednog dana i ljude, ali na umjetnim svemirskim platformama posebno osmišljenima za dugotrajan opstanak. Drugim riječima, ako već govorimo o širenju civilizacije izvan Zemlje, po njemu je razumnije graditi vlastite uvjete za život nego pokušavati prisilno živjeti u okolišima koji ljudima po svemu nisu prirodni.
Život pod Zemljom
No upravo tu Loeb uvodi drugi, mnogo zanimljiviji sloj svoje argumentacije. Ako bi se uvjeti na Zemlji jednom ozbiljno pogoršali, bilo zbog udara velikog asteroida, nuklearnog rata ili klimatskih promjena, ljudi bi, piše on, mogli završiti pod zemljom. Podzemni prostori u tom se scenariju nameću kao zaklon od ekstremnih uvjeta na površini. Loeb zatim tu logiku prenosi na kozmičku razinu i postavlja pitanje koje je u središtu njegove objave: nije li priroda možda već odavno “odabrala” upravo takav model opstanka?
U klasičnoj astrobiologiji nastanjivost se najčešće povezuje s takozvanom nastanjivom zonom, područjem oko zvijezde u kojem temperatura na površini stjenovitog planeta dopušta postojanje tekuće vode. Taj je pristup desetljećima usmjeravao potragu za životom izvan Zemlje. Loeb, međutim, upozorava da je riječ o prilično uskom okviru. Većina stjenovitog materijala u svemiru ne nalazi se na površinama umjerenih planeta nalik Zemlji, nego daleko od zvijezda, u hladnim i mračnim okolišima koji se na prvi pogled doimaju posve mrtvima.
Po njegovu mišljenju, upravo se ondje možda krije velik dio kozmičkog života. Zaleđeni svjetovi, udaljeni od bilo koje zvijezde, mogli bi ispod debelih slojeva leda skrivati podzemne rezervoare tekuće vode. Ako postoji izvor energije dovoljan da takvu vodu održava u tekućem stanju, tada ni površinska hladnoća ne mora biti presudna prepreka za život. Loeb u tom kontekstu podsjeća na rad koji je 2018. objavio s Manasvijem Lingamom, tadašnjim poslijedoktorandom. U toj su studiji razmatrali mogućnost da raspad radioaktivnih elemenata u unutrašnjosti stjenovitih tijela može osigurati dovoljno topline za održavanje podzemne vode i, posljedično, uvjeta pogodnih za život.
Ako je ta pretpostavka točna, posljedice su velike. To bi značilo da svjetovi sposobni održavati život ne moraju nužno biti smješteni u uskom pojasu oko zvijezde, niti moraju imati ugodne površinske uvjete. Moguće je da su mnoga staništa za život skrivena upravo ondje gdje ih se najrjeđe traži, ispod leda, stijena i tla. U tom slučaju potraga za izvanzemaljskim organizmima možda je godinama bila previše vezana uz površinu planeta, dok je ono najzanimljivije ostajalo doslovno zakopano.
Istraživanje podzemnih utočišta
Loeb taj argument zatim spušta na nama najbliži primjer, Mars. Ako je na Crvenom planetu život ikada postojao i ako je dio njega uspio preživjeti do danas, najizglednije je, smatra on, da se povukao u podzemlje. Površina Marsa izložena je velikim temperaturnim razlikama između dana i noći, nema stabilne tekuće vode, a stalno je bombardirana kozmičkim zračenjem. Podzemni prostori, osobito tuneli od lave i prirodne špilje, mogli bi zato predstavljati mnogo sigurnije utočište.
Zbog toga predlaže da se u budućim misijama ozbiljnije razmotri slanje helikoptera s kamerama u marsovske podzemne kanale i špilje. Takve bi letjelice mogle istraživati mjesta koja su na površini nedostupna ili presurova, a pritom tragati za mogućim oblicima života zaštićenima od najgorih uvjeta na površini. U jednom od najupečatljivijih dijelova objave Loeb ide i dalje, pa nagađa da bi zidovi prirodnih marsovskih špilja možda mogli skrivati čak i pretpovijesne crteže. To je već očito izlazak iz stroge znanstvene rasprave i ulazak u područje vrlo slobodne spekulacije, ali pokazuje smjer u kojem želi gurati maštu i raspravu.
Isti ton vidi se i u njegovu komentaru o “bunkerima milijardera”. Loeb piše kako neki tehnološki milijarderi već danas grade luksuzna skloništa za slučaj društvenog sloma koji su, kako navodi, i sami dijelom pomogli stvoriti. U tom kontekstu ironično dodaje da bismo, kada bismo sletjeli na spaljenu površinu nekog planeta nakon svjetskog rata, možda trebali tražiti upravo takve bunkere s preživjelima. Još dalje ide kad zamišlja da bi, ako se inteligentan život na Marsu razvio prije više milijardi godina, ondje možda već postojali “bunkeri milijardera” i prije dolaska Elona Muska.
To je, naravno, daleko od tvrdnje potkrijepljene dokazima. No ispod tog provokativnog tona nalazi se ozbiljnija poruka. Loeb želi pomaknuti fokus rasprave o nastanjivosti. Umjesto da se život traži samo na površinama planeta s umjerenom klimom, možda bi ga češće trebalo tražiti ondje gdje ima zaklona, stabilnosti i unutarnjih izvora energije. Drugim riječima, svemir možda nije ponajprije svijet oceana, rijeka i jezera na otvorenoj površini, nego svijet skrivenih podzemnih niša u kojima život opstaje izvan pogleda.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
