Kad se noću pogleda prema nebu, većina ljudi vidi samo jedan prirodni satelit i lako stekne dojam da su mjeseci rijetkost. Stvarna slika Sunčeva sustava mnogo je bogatija. U našem kozmičkom susjedstvu dosad je potvrđeno 970 prirodnih satelita, od nepravilnih stijena veličine grada do velikih, zaobljenih svjetova koji su gotovo dovoljno masivni da bi se mogli smatrati planetima. No i taj broj, po svemu sudeći, predstavlja tek početak.
Do tog se ukupnog zbroja dolazi kada se spoje dvije skupine objekata. Međunarodna astronomska unija priznaje 439 planetarnih mjeseci koji kruže oko osam planeta, dok NASA-in Laboratorij za mlazni pogon vodi još 531 satelit malih tijela, odnosno mjesece asteroida i patuljastih planeta. Upravo zato odgovor na pitanje koliko mjeseci ima u Sunčevu sustavu ovisi ponajprije o tome što se sve uopće računa kao mjesec.
Što se doista računa kao mjesec
Najjednostavnije rečeno, riječ je o objektu koji kruži oko većeg tijela koje nije zvijezda. No čim se krene od te polazne točke, otvaraju se brojna pitanja. Tisuće umjetnih satelita oko Zemlje formalno zadovoljavaju taj uvjet, ali ih nitko ne smatra mjesecima jer nisu prirodna tijela, a njihove orbite nisu trajne. S vremenom ulaze u Zemljinu atmosferu i izgaraju. Slično vrijedi i za kvazimjesece i minimjesece, koji mogu privremeno pratiti planet, ali zapravo ne kruže oko njega kao pravi prirodni sateliti.
Nejasna je i donja granica veličine. Čestice u Saturnovim i Uranovim prstenovima pojedinačno kruže oko svojih planeta, ali se ne smatraju mjesecima.
Ni vrlo sitni objekti, manji od stotinjak metara, koje astronomi ponekad nazivaju moonlets, nemaju posve jasno mjesto u toj podjeli.
Čak ni među priznatim mjesecima ne postoji potpuna jednoznačnost. Astronomi ih uglavnom dijele na pravilne, koji su obično veći i kreću se po manjim, gotovo kružnim orbitama blizu ekvatora svojeg planeta, te nepravilne, koji su često manji i kruže po većim i izduženijim orbitama. Među pravilnim mjesecima njih dvadesetak ubraja se i u velike mjesece, dovoljno masivne da ih vlastita gravitacija oblikuje u zaobljene svjetove.
Kad se krene redom od Sunca prema rubu sustava, razlike postaju još očitije. Merkur i Venera nemaju nijedan pravi mjesec. Venera doduše ima poznati kvazimjesec Zoozve, ali on zapravo kruži oko Sunca, a ne oko Venere. Zemlja ima jedan veliki Mjesec, no uz njega i najmanje sedam kvazimjeseca te povremene minimjesece koji se oko nje zadržavaju otprilike godinu dana. Ti objekti ne ulaze u službeni broj, iako neki znanstvenici smatraju da bi takve svemirske stijene jednog dana mogle poslužiti kao privremene baze na putu prema drugim svjetovima.
Mars ima dva prava mjeseca, Fobos i Deimos, oba široka tek nekoliko kilometara i smještena vrlo blizu Crvenom planetu. Fobos pritom polako pada prema Marsu i jednoga bi dana mogao udariti u njegovu površinu, ako se prije toga ne raspadne. Nakon toga slijedi nagli skok. Jupiter danas ima 101 mjesec, među njima i četiri velika, Kalisto, Europu, Iju i Ganimed, najveći mjesec u cijelom Sunčevu sustavu. Saturn ih ima još više, najmanje 285, uključujući šest velikih mjeseci poput Titana, Mimasa i Enkelada.
Ledeni divovi Uran i Neptun imaju 28, odnosno 16 potvrđenih mjeseci, a između njih dijele još sedam velikih. U kolovozu 2025. James Webb otkrio je i mogući 29. Uranov mjesec skriven u tamnim unutarnjim prstenovima, no taj objekt još čeka potvrdu i službeno ime Međunarodne astronomske unije.
Broj će gotovo sigurno rasti
Samo u posljednjih nekoliko godina te su se brojke osjetno promijenile. Od početka 2023. astronomi, među njima Edward Ashton iz Instituta za astronomiju i astrofiziku Academia Sinica na Tajvanu i Brett Gladman sa Sveučilišta Britanske Kolumbije u Kanadi, pronašli su najmanje 200 novih nepravilnih mjeseci oko Saturna, oko 20 novih Jupiterovih mjeseci, dva oko Neptuna i jedan oko Urana. Razlog za taj nagli rast nije promjena definicije, nego napredak tehnologije. Snažniji teleskopi danas mogu uočiti mnogo manja tijela, osobito nepravilne mjesece kojih oko divovskih planeta očito ima u izobilju.
Zato se sve češće procjenjuje da današnji popis prikazuje tek manji dio stvarne slike. Ashton upozorava da je riječ tek o “vrhu sante leda” te otkriva da je već uočio još nekoliko mogućih planetarnih mjeseci, ali za njihovu potvrdu još čekaju dodatna opažanja prije nego što budu prijavljeni Međunarodnoj astronomskoj uniji. Ukupan bi broj mogao dodatno porasti i ako se potvrdi postojanje hipotetskog Devetog planeta na samom rubu Sunčeva sustava. Ako taj svijet doista postoji, istraživači već sada pretpostavljaju da bi mogao imati više vlastitih mjeseci. Slično se razmišlja i o mogućim lutajućim planetima koje je Sunce možda nekoć gravitacijski zarobilo iz međuzvjezdanog prostora
Još je manje izvjesna slika kada se pogled usmjeri na satelite malih tijela. NASA ih trenutačno vodi više od 500, no taj se broj stalno mijenja jer se neprestano otkrivaju novi asteroidi, a neki od njih imaju i više pratitelja koje nije uvijek lako jasno razdvojiti. Dodatnu nepoznanicu predstavljaju patuljasti planeti. Međunarodna astronomska unija procjenjuje da bi ih u vanjskom Sunčevu sustavu moglo biti još više od stotinu, a i oni bi mogli imati vlastite mjesece.
Upravo zato među astronomima ne postoji potpuna suglasnost o tome koliko prirodnih satelita Sunčev sustav uistinu ima. Ashton procjenjuje da bi ih moglo biti oko 10.000 te dodaje da bi satelita malih tijela moglo biti otprilike koliko i planetarnih mjeseci. Gladman je oprezniji i upozorava da još uvijek ne poznajemo ni velik dio populacije tijela oko kojih bi ti sateliti mogli kružiti. U jednome su ipak složni: broj od 970 nije konačan. To je tek trenutačni presjek sustava koji se, kako teleskopi postaju sve osjetljiviji, pokazuje znatno bogatijim i gušće naseljenim nego što se donedavno mislilo.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
