U plitkoj vodi jezera Loch Bhorgastail, na škotskom otoku Lewis, arheolozi su ispod kamenog otočića otkrili ostatke velike drvene konstrukcije stare oko 5.000 godina. Lokalitet je nastao prije najstarije velike građevinske faze Stonehengea, a novo istraživanje pokazuje da kameni otok nije obična nakupina materijala u vodi, nego složena građevina koja se mijenjala kroz tisućljeća.
Na prvi pogled, nalazište djeluje skromno: nizak kameni otočić u jezeru, djelomično pod vodom, bez monumentalnosti velikih prapovijesnih spomenika. No ispod te površine sačuvan je trag graditeljskog zahvata koji otvara drukčiji pogled na neolitičke zajednice sjeverozapadne Škotske.
Arheolozi sa Sveučilišta Southampton i Sveučilišta Reading rekonstruirali su kako je otočić građen, nadograđivan i ponovno korišten. Presudno nije bilo samo iskopavanje, nego i nova metoda snimanja plitke vode, prostora koji arheolozi često teško mogu precizno dokumentirati.
Umjetni otočić građen u vodi
Lokalitet u Loch Bhorgastailu pripada pretpovijesnoj tradiciji umjetnih otočića poznatih pod nazivom crannog. Takvi su se prostori gradili u plitkoj vodi, u jezerima, močvarama i riječnim ušćima Škotske, Irske i Walesa, od drva, isprepletenih grana, kamena i drugih dostupnih materijala.
Neki su nastali proširenjem prirodnih otočića, dok su drugi gotovo u cijelosti bili ljudska konstrukcija. Na pojedinim lokalitetima pronađeni su tragovi stanovanja, na drugima ostaci hrane, posuda i aktivnosti koje upućuju na okupljanja ili obrede.
U Loch Bhorgastailu najvažniji nalaz nije nastamba, nego sama građena jezgra otočića. Ispod kamenog pokrova otkrivena je složena drvena konstrukcija koja pokazuje da je današnji kameni otok samo vidljivi završni sloj mnogo starije građevine.
Ispod kamena pojavila se drvena jezgra
Istraživanje je pokazalo da je najstarija faza lokaliteta vjerojatno bila kružna drvena platforma promjera oko 23 metra. Preko nje je položen sloj isprepletenih grana, a u kasnijim fazama konstrukcija je nadograđivana kamenom i novim slojevima materijala.
Danas se taj prostor vidi kao mali kameni otok, no njegova unutrašnjost otkriva mnogo dulju povijest. Najraniji tragovi datiraju se u razdoblje oko 3500. do 3300. godine prije Krista. Time je lokalitet stariji od najstarije velike građevinske faze Stonehengea, koja se najčešće smješta oko 3000. godine prije Krista.
No starost nije jedini važan podatak. Loch Bhorgastail nije bio jednokratan građevinski zahvat. Oko dvije tisuće godina nakon prve gradnje, u srednjem brončanom dobu, otočić je ponovno nadograđen slojem granja i kamena. Još jedna faza aktivnosti uslijedila je približno tisuću godina kasnije, u željeznom dobu.
Mjesto se, dakle, vraćalo u život više puta. Različite generacije nisu ga samo zatekle kao ostatak prošlosti, nego su ga mijenjale, popravljale i ponovno uključivale u vlastiti svijet.
Arheolozi su utvrdili i da je otočić nekoć bio povezan s obalom kamenim prilazom. Taj je nasip danas potopljen, što pokazuje da se odnos lokaliteta prema jezeru tijekom vremena promijenio.
Keramika u jezeru otkriva tragove zajedničkih aktivnosti
U vodi oko otočića pronađene su stotine ulomaka neolitičke keramike, uključujući ostatke zdjela i posuda. Dio posuđa povezuje se s hranom, što upućuje na mogućnost da su se na otočiću ili uz njega odvijale zajedničke aktivnosti, možda priprema hrane, objedovanje ili gozbe.
To ne znači da je namjena lokaliteta konačno riješena. Umjetni otočići ovog tipa nisu imali jednu jedinu funkciju. Neki su mogli biti mjesta stanovanja, neki prostori okupljanja, neki statusni ili obredni lokaliteti, a neki su kroz vrijeme vjerojatno mijenjali ulogu.
Važan je i sam opseg gradnje. Takav se prostor nije mogao podići usputno. Tražio je drvo, kamen, pripremu podloge, prijevoz materijala do vode i dovoljno zajedničkog rada da konstrukcija opstane kroz vrijeme.
Loch Bhorgastail tako ne govori samo o jednom neobičnom otoku. Govori o zajednicama koje su prije pet tisuća godina znale graditi u vodi, organizirati rad i stvarati prostore koji su imali društvenu težinu.
Najteži dio istraživanja bio je plićak
Plitka voda jedno je od najnezahvalnijih okruženja za arheološka istraživanja. Na kopnu se mogu koristiti standardna snimanja, mjerenja i iskopavanja. U dubljoj vodi postoje razvijene metode podvodne arheologije. No plićaci su drukčiji problem: mutni su, promjenjivi, puni odsjaja, bilja i lomova svjetlosti.
U Loch Bhorgastailu istraživači su se morali nositi upravo s takvim uvjetima. Sitni sedimenti, valovi, plutajuća vegetacija i refleksije na površini vode otežavali su snimanje. Klasična fotogrametrija, metoda koja iz niza fotografija stvara trodimenzionalni model, u takvim uvjetima često ne daje dovoljno pouzdane rezultate.
Zato je tim 2021. razvio prilagođeni postupak stereofotogrametrije. Upotrijebljene su dvije male vodootporne kamere postavljene na isti okvir, uvijek na jednakoj udaljenosti. Takav raspored omogućio je dobivanje preklapajućih slika istog prostora, što je pomoglo u popunjavanju praznina i smanjenju izobličenja u podacima.
Kamere su kroz vodu pomicali ronioci, uz precizno bilježenje položaja. Snimke iz vode zatim su spojene s dronovskim snimkama dijela lokaliteta iznad površine. Na kraju je nastao trodimenzionalni model koji povezuje ono što se vidi na površini s onim što leži ispod nje.
Lokalitet koji sada dobiva svoju unutarnju povijest
Loch Bhorgastail više nije samo mali kameni otočić u škotskom jezeru. Novo istraživanje pokazuje da se ispod njegove površine nalazi slojevita građevina koja je počela kao neolitička drvena platforma, a zatim je u brončanom i željeznom dobu dobivala nove oblike.
To je najvažniji pomak u odnosu na ranija istraživanja. Već se znalo da su neki umjetni otočići u škotskim jezerima mnogo stariji nego što se nekoć pretpostavljalo. Sada je jedan od njih rekonstruiran kao građevina s vlastitom dugom poviješću, od prve drvene konstrukcije do kasnijih kamenih nadogradnji.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Advances in Archaeological Practice. Metoda razvijena za Loch Bhorgastail mogla bi se primijeniti i na druge slične lokalitete u plitkim vodama, gdje su ostaci poznati desetljećima, ali ih je bilo teško precizno snimiti. Time se ne otkriva samo kako su izgledali pojedini umjetni otočići, nego i kako su pretpovijesne zajednice na sjeverozapadu Europe gradile prostore koji su opstajali dulje od mnogih kasnijih spomenika.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Izvori i publikacija
At the Water’s Edge: Photogrammetry in Extreme Shallow-Water Environments
Časopis / izvor: Advances in Archaeological Practice
