Mount Erebus na Antarktici nije običan vulkan. Iz njegovih plinova, čim dodirnu ledeni polarni zrak, talože se sićušni kristali čistog zlata. Prašinu su znanstvenici pronašli i tisuću kilometara od kratera.
Erebus je najviši aktivni vulkan Antarktike i najjužniji aktivni vulkan na planetu. Vrh mu je na 3794 metra, stoji na tankoj kori Rossovog otoka i drži jednu od najneobičnijih pojava u geologiji: stalno jezero rastaljene lave koje se ne hladi još od barem 1972. godine. Takvih jezera na Zemlji ima svega pet.
Ključnu stvar otkrili su američki geolozi još 1991. godine i ona je do danas ostala jedinstvena. U plinovima koji izlaze iz kratera zlato putuje kao kemijski spoj, najvjerojatnije vezan za klor. Dok je plin na temperaturi od više od tisuću stupnjeva, zlato je u njemu otopljeno, nevidljivo, raspršeno među ostalim elementima. Problem počinje kad taj vreli plin iznenada udari u antarktički zrak na minus 30 ili minus 40 stupnjeva. Razlika je tolika da se zlato u djeliću sekunde hladi, izdvaja iz spoja i taloži u obliku sitnih komadića, najviše do 20 mikrometara.
Drugi vulkani također ispuštaju zlato u svojim plinovima. Erebus je, koliko se danas zna, jedini na kojem se taj proces završava kristalizacijom elementarnog zlata u atmosferi. Antarktička hladnoća, a ne sam vulkan, pretvara ga u metal.
Dnevna “proizvodnja” vrijedna više od 12.000 dolara
Količina je mala, ali stabilna. Procjenjuje se da Erebus dnevno ispusti oko 80 grama zlata, odnosno blizu 30 kilograma godišnje. Pri današnjim cijenama, dnevna vrijednost prelazi 12.000 dolara, a godišnja se približava pet milijuna.
Do tog zlata ipak nitko neće doći. Čestice su mikroskopske i raznose se na goleme udaljenosti. Tragove su znanstvenici mjerili i tisuću kilometara od kratera, što znači da polarni vjetrovi zlatnu prašinu rasprše preko golemog dijela kontinenta prije nego što padne na led. Na samoj lokaciji koncentracije su premale da bi ikakvo prikupljanje imalo smisla, a Antarktički ugovor svejedno izričito zabranjuje bilo kakvo rudarstvo.
Erebus ima i drugu, hladniju stranu. Topli plinovi koji izlaze iz pukotina na padinama vulkana stoljećima su ispod ledenog pokrivača izdubili mrežu špilja. U tim je šupljinama stalno mrak, kisika ima malo, hrane gotovo nimalo. Uvjeti u kojima se u pravilu očekuje vrlo malo života, i to vrlo neobičnog.
Zato je 2013. godine bilo iznenađujuće otkriće čak 61 vrste gljivica u tim špiljama. Bio je to prvi dokumentirani slučaj gljivične zajednice u mračnom, hranjivima siromašnom vulkanskom sustavu na Antarktici. Ali sastav vrsta odmah je postavio pitanja. Radilo se uglavnom o gljivicama koje žive na koži sisavaca i trebaju visok udio masti da bi rasle. Istraživači su zaključili da je najvjerojatnije objašnjenje ljudski trag. Desetljećima znanstvenih ekspedicija ostavilo je biološki otisak čak i u špiljama poput Warren Cavea, koja se nalazi svega 300 metara od ruba kratera.
Za vulkanologe je Erebus rijetka prilika. Njegova je aktivnost slična onoj talijanskog Strombolija — niz manjih eksplozija iz lavinog jezera, bez velikih i razornih izljeva. Zato se mjerna oprema može postaviti na stotine metara od aktivnih otvora, što je luksuz koji na svijetu postoji možda još samo na samom Stromboliju.
Logistiku olakšavaju američka baza McMurdo i novozelandska Scott Base, obje na istom otoku, udaljene oko 35 kilometara. Kapetan James Clark Ross, koji je vrh prvi ugledao 1841. godine i nazvao ga po grčkom božanstvu tame, zatekao ga je u erupciji. Stoljeće i pol kasnije, vulkan radi istu stvar. Samo se sada zna da zajedno s lavom u zrak pušta i zlatnu prašinu.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
