Ogromni Sunčev val plazme udario je u Merkur u utorak (12. travnja), što je vjerojatno izazvalo geomagnetsku oluju i odnijelo materijal s površine planeta.
Velika solarna oluja
Snažna erupcija – poznata kao koronalno izbacivanje mase (eng. coronal mass ejection ili CME) – dogodila se na površini Sunca 11. travnja u večernjim satima. Ovom izbačaju trebalo je manje od jednog dana da pogodi zvijezdi najbliži planet Sunčevog sustava – Merkur.
Znanstvenici pretpostavljaju da je ova erupcija na Merkuru mogla stvoriti privremenu atmosferu te dodala novi materijal Merkurovom repu nalik na komet.
Val plazme došao je iz sunčeve pjege. Riječ je o područjima na ‘površini’ Sunca gdje se moćna magnetska polja, stvorena strujanjem električnih naboja, spajaju u čvor prije nego što iznenada puknu. Energija iz ovog procesa pucanja oslobađa se u obliku rafala zračenja zvanih solarne baklje ili kao valovi plazme (CME).
Utjecaj CME na planete
Na planetima koji imaju jaka magnetska polja – kao što je naša Zemlja – CME se apsorbiraju i pokreću snažne geomagnetske oluje. Tijekom ovih oluja Zemljino magnetsko polje se lagano ‘komprimira’ valovima visokoenergetskih čestica, koje se cijede niz linije magnetskog polja u blizini polova i uzburkaju molekule u atmosferi, oslobađajući energiju u obliku svjetlosti za stvaranje šarenih aurora na noćnom nebu. Ove aurore – ili polarne svjetlosti – fasciniraju čovječanstvo od samih početaka te nam je o njima sačuvan niz povijesnih zapisa.
Polarna svjetlost na srednjovjekovnim stećcima
Kretanja ovih električno nabijenih čestica mogu izazvati magnetska polja dovoljno moćna da sruše naše umjetne satelite, a znanstvenici su upozorili da bi te geomagnetske oluje mogle čak i osakatiti internet.
Međutim, za razliku od Zemlje, Merkur nema jako magnetsko polje. Ako tome još pridodamo da je Merkur Suncu najbliži planet, znači da ovaj planet nema mogućnost održavanja stalnije i postojanije atmosfere.
Atomi koji ostaju na Merkuru neprestano se gube u svemir, tvoreći rep nalik kometu od izbačenog materijala iza planeta.
CME i Merkurova ‘atmosfera’
Međutim solarni vjetar – stalni tok nabijenih čestica, koji sadrži jezgre elemenata poput helija, ugljika, dušika, neona i magnezija sa Sunca – i plimni valovi čestica iz CME-a neprestano nadopunjuju male količine Merkurovih atoma, dajući mu fluktuirajuće, tanki sloj atmosfere.
Znanstvenici dugo nisu bili sigurni je li Merkurovo magnetsko polje dovoljno jako da izazove geomagnetske oluje. Međutim, dva nedavno objavljena rada koja su proučavala recentni CME i utjecaj na Merkur, dokazala su da je Merkurovo magnetsko polje doista dovoljno jako. Prvi rad je pokazao da Merkur ima prstenastu struju – mlaz nabijenih čestica u obliku ‘krafne’ koji teče oko linije polja između polova planeta – a drugi je ukazao na to da je ta struja u prstenu sposobna pokrenuti geomagnetske oluje.
Pojačana Sunčeva aktivnost
Iako se Sunce sa Zemlje čini prilično dosljednim, ono zapravo prolazi kroz 11-godišnje cikluse aktivnosti, s jasno definiranim minimumom i maksimumom. Ovaj ciklus se temelji na Sunčevom magnetskom polju, koje se okreće svakih 11 godina, a njegovi sjeverni i južni magnetski pol mijenjaju mjesta. Međutim znanstvenici još uvijek ne razumiju potpuno mehanizme ovog ciklusa te je teško predvidjeti njihovu točnu duljinu i snagu.
Sunčev minimum – karakteriziran minimalnom razinom aktivnosti sunčevih pjega i baklji – označava kraj jednog ciklusa i početak novog, a najrecentniji minimum bio je u prosincu 2019. godine.
Sunčeva aktivnost raste mnogo brže nego što su predviđale prošle službene prognoze. Sunčev maksimum trebao bi se dogoditi oko srpnja 2025.
Dokazane geomagnetske oluje na Merkuru
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
