Godinama je jedan detalj u atmosferi Venere odolijevao objašnjenju. Ispod glavnog sloja oblaka, koji se proteže između otprilike 47 i 70 kilometara visine, nalazi se tanji sloj sitnih čestica koji se nije uklapao ni u jedan model. Zabilježen još 1970-ih tijekom prvih misija, ostao je bez jasnog odgovora sve do sada, kada novo istraživanje pokazuje da njegovo podrijetlo treba tražiti izvan samog planeta.
Tim koji predvode Hiroki Karyu, Takeshi Kuroda i Naoki Terada sa Sveučilišta Tohoku, u suradnji s Kraljevskim belgijskim institutom za aeronomiju svemira, razvio je model koji prvi put dosljedno povezuje sve dostupne podatke. Prema njihovim rezultatima, taj niži sloj maglice nastaje od kozmičke prašine, sitnih čestica koje nastaju kada meteori neprestano ulaze u atmosferu Venere i ondje izgaraju.
Od meteora do atmosferskog sloja
U višim dijelovima atmosfere ta se prašina raspada i pretvara u mineralne čestice veličine svega nekoliko nanometara. One se zatim ugrađuju u guste oblake sumporne kiseline koji dominiraju Venerinom atmosferom. No kako postupno tonu prema nižim, toplijim slojevima, događa se ključna promjena.
Sumporna kiselina isparava, a iza nje ostaju čvrste mineralne jezgre. Upravo te jezgre zatim međusobno sudaraju i prianjaju jedna uz drugu, stvarajući stabilan sloj čestica kakav su još prije desetljeća zabilježile sonde Venera i Pioneer Venus. Važno je da se rezultati modela dobro podudaraju s tadašnjim mjerenjima, što ovom objašnjenju daje čvrstu potporu.
Skriveni regulator klime Venere
Uloga tih čestica ne završava na samom stvaranju sloja. Istraživanje pokazuje da one djeluju kao jezgre kondenzacije, potičući stvaranje oblaka i povećavajući njihovu količinu za procijenjenih 20 do 30 posto. Time materijal koji dolazi iz svemira izravno utječe na strukturu i dinamiku Venerine atmosfere.
Uz to, metalni sastojci u toj prašini, osobito željezo, mogli bi objasniti još jednu dugogodišnju nepoznanicu. Riječ je o tvari koja snažno upija ultraljubičasto zračenje i time utječe na energetsku ravnotežu planeta, a čiji izvor dosad nije bio jasan. Upravo bi čestice kozmičke prašine mogle biti taj nedostajući dio slagalice.
Novo tumačenje ne odnosi se samo na Veneru. Ako se potvrdi, isti proces mogao bi djelovati i u atmosferama drugih planeta, od plinovitih divova poput Jupitera i Saturna do udaljenih egzoplaneta. Buduće misije, uključujući NASA-inu sondu DAVINCI planiranu za kraj desetljeća, trebale bi dati prve izravne provjere ovih zaključaka.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
