Letjelica Artemis II s četvero astronauta udaljila se od Zemlje 406.771 kilometara i postavila novi ljudski rekord. Broj zvuči golemo dok se ne stavi na kozmičku ljestvicu kakvu je u svojoj analizi iznio astrofizičar Avi Loeb. Već prvi skok od 10.000 puta vodi do Neptuna, najudaljenijeg planeta Sunčeva sustava, na oko 4,5 milijardi kilometara.
Sljedeći skok od još 10.000 puta vodi do najbliže zvijezde, Proxime Centauri, udaljene oko 4 × 10¹³ kilometara. Još jedan takav korak dovodi do promjera Sunčeve orbite oko središta Mliječne staze, reda veličine 5 × 10¹⁷ kilometara. Posljednji korak na toj ljestvici vodi do razmjera na kojima se galaksije još grupiraju u svemiru, oko 4,6 × 10²¹ kilometar. To je mjerilo takozvanih barionskih akustičkih oscilacija, najvećeg “metra” kojim se danas mjeri geometrija svemira.
Četiri skoka do granice
Loeb navodi da je polumjer opažljivog svemira, takozvani kozmički horizont čestica, danas još oko stotinu puta veći i iznosi približno 4,4 × 10²³ kilometra.
Iza te granice danas više ne možemo vidjeti jer svjetlost iz još udaljenijih dijelova svemira od Velikog praska do danas nije stigla do nas.
No granica opažljivog svemira nije isto što i granica do koje bismo jednoga dana mogli putovati. Ta je druga granica još uža jer se svemir širi sve brže. Da bi stigla do daleke galaksije, letjelica mora nadmašiti brzinu kojom se ta galaksija udaljava od nas zbog širenja prostora. Kako se to širenje s vremenom dodatno ubrzava, dio današnjih odredišta zauvijek će ostati izvan dosega, bez obzira na to kada krenemo.
Loeb zato govori o svojevrsnom kozmičkom horizontu putovanja, koji ovisi o brzini letjelice. Sonda koja napusti Mliječnu stazu određenom brzinom može stići samo do galaksija koje se danas od nas udaljavaju sporije od polovice te brzine. Sve iznad te granice postupno izmiče i ostaje nedostižno.
Koliko bi trebale biti brže letjelice
U radu koji je Loeb objavio s bivšim postdoktorandom Manasvijem Lingamom razmatraju se pogoni koji bi mogli nadmašiti kemijske rakete, među njima svjetlosna i električna jedra. Letjelica koja bi bila stotinu puta brža od pet sondi koje je čovječanstvo dosad poslalo prema međuzvjezdanom prostoru mogla bi dosegnuti oko 1000 kilometara u sekundi, odnosno 0,3 posto brzine svjetlosti. To bi bilo dovoljno za sustizanje galaksija koje su danas unutar otprilike 5 posto razmjera barionskih akustičkih oscilacija.
Središte skupa galaksija u Djevici nalazi se na oko 15 posto te udaljenosti. Da bi letjelica stigla tako daleko, morala bi se kretati brže od 1 posto brzine svjetlosti, odnosno više od 3000 kilometara u sekundi. Projekt Starshot ide još dalje i računa na brzine veće od desetine brzine svjetlosti. Koncept predviđa da snažan laser od 100 gigavata nekoliko minuta “gura” svjetlosno jedro veliko oko jednog metra i teško svega nekoliko grama. Kad bi takav sustav jednom postao izvediv, sonda bi mogla dosegnuti galaksije sve do razmjera barionskih akustičkih oscilacija.
Popis mogućih odredišta pritom se ne širi, nego se s vremenom smanjuje. Loeb je još 2001. izračunao da će, kada svemir bude deset puta stariji nego danas, čak i letjelica koja bi se kretala brzinom svjetlosti ostati bez izgleda da sustigne ijednu galaksiju izvan Mliječne staze.
U takvim misijama ljudska posada teško ima smisla. Signalu bi i preko same Mliječne staze trebalo desecima tisuća godina, pa bi svaka stvarna komunikacija bila svedena na tišinu. Zato Loeb smatra da će najdulja putovanja vjerojatnije preuzeti autonomni roboti s umjetnom inteligencijom, sonde sposobne djelovati bez stalne veze sa Zemljom i bez posade od krvi i mesa.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
