Usporedba gotovo potpunih genoma osam sjevernoameričkih vrsta šišmiša iz roda Myotis otkrila je genetske promjene povezane s obranom od virusa, dugovječnošću i rakom. Istraživači su u laboratoriju ispitali i kako stanice malog smeđeg šišmiša reagiraju na oštećenje DNA. Nalazi upućuju na povezanost imunosne obrane i procesa starenja, ali ne dokazuju da su šišmiši imuni na viruse ili otporni na rak.
Rad je 26. kolovoza 2026. objavljen u časopisu Nature. Istraživači sa Sveučilišta Penn State i Sveučilišta u Vermontu vodili su analizu zajedno s kolegama iz drugih ustanova. Usporedili su genome osam vrsta, a iz uzoraka kože krila uzgojili su stanice za laboratorijske pokuse.
Različiti načini prilagodbe virusima
Šišmiši iz roda Myotis znatno se razlikuju po životnom vijeku: neke vrste žive oko sedam godina, a druge mogu doživjeti 42 godine. Mali smeđi šišmiš (Myotis lucifugus), otprilike veličine poljskog miša, može živjeti do 34 godine. Poljski miš u prirodi živi tek nekoliko mjeseci.
Rod Myotis obuhvaća više od 139 opisanih vrsta na šest kontinenata. Ova je studija obuhvatila osam sjevernoameričkih vrsta, pa se njezini rezultati ne mogu automatski pripisati svim šišmišima. Velike razlike u životnom vijeku među srodnim vrstama omogućuju istraživačima da proučavaju kako su se pojedine osobine mijenjale tijekom evolucije.
Istraživači su proučili gene koji kodiraju proteine uključene u obranu od virusa. Najizraženije tragove prirodne selekcije pronašli su u skupini gena povezanih s DNA virusima. Kod gena povezanih s RNA virusima češće su uočili promjene u broju kopija. To znači da neke vrste imaju više, a druge manje kopija pojedinih gena.
Takav raspored razlikuje šišmiše od ljudi i drugih primata, kod kojih su genetske promjene povezane s virusima češće vezane uz RNA viruse. DNA i RNA virusi razlikuju se po genetskom materijalu, a RNA virusi često se brže mijenjaju. Istraživači nisu pratili infekcije, pa genetski nalazi ne pokazuju kako se opisane razlike odražavaju na tijek bolesti.
Stanice malog smeđeg šišmiša drukčije reagiraju na oštećenje DNA
U laboratorijskom dijelu znanstvenici su uzgojili stanice iz kože krila pet vrsta šišmiša: malog smeđeg šišmiša, još jedne vrste iz roda Myotis i triju vrsta iz drugih rodova. Izložili su ih tvari koja uzrokuje oštećenja obiju niti DNA, a zatim pratili koliko je stanica preživjelo i koliko ih je ušlo u programiranu staničnu smrt.
Nakon 24 sata pri manjoj dozi samo su stanice malog smeđeg šišmiša pokazale pad održivosti i porast programirane stanične smrti. Pri većoj dozi upravo su te stanice imale najveći pad održivosti i najveći udio stanične smrti među proučavanim vrstama. Programirana stanična smrt uklanja teško oštećene stanice iz organizma.
Istraživači smatraju da bi takvo uklanjanje moglo smanjiti nakupljanje mutacija koje pridonose razvoju raka. No pokusi su provedeni na stanicama u laboratoriju. Ne pokazuju koliko je rak čest među šišmišima u prirodi niti potvrđuju da taj mehanizam smanjuje rizik od raka u živom šišmišu.
Autori planiraju nastaviti istraživati kako se reguliraju geni povezani s dugovječnošću i obranom od virusa.
