Magnetari bi mogli činiti približno polovicu mladih neutronskih zvijezda u Mliječnoj stazi, pokazuje model predstavljen u novom radu u časopisu Nature Astronomy. Istraživači su proučili 23 poznata izvora mlađa od oko 2000 godina i rezultate usporedili s računalnim modelom njihova nastanka i razvoja. Procjena obuhvaća i objekte koje teleskopi još nisu otkrili.
Neutronske zvijezde nastaju kada se jezgra masivne zvijezde uruši nakon što ona potroši gorivo. Premda im je promjer tek dvadesetak kilometara, masa im može biti usporediva sa Sunčevom. Magnetari su posebna skupina tih zvjezdanih ostataka, prepoznatljiva po magnetskom polju od oko 1014 do 1015 gausa. To polje može potaknuti snažno rendgensko i gama-zračenje. Njegov utjecaj na svjetlost astronomi su proučavali i u mjerenjima u blizini magnetara.
Što pokazuje uzorak od 23 izvora?
Od 23 poznata izvora mlađa od oko 2000 godina, devet su klasični pulsari. Njihovo zračenje pokreće brzo okretanje zvijezde. Među ostalima su magnetari i neutronske zvijezde otkrivene u središtima ostataka supernova. Uzorak nije potpun: slabije i udaljenije zvijezde teže je otkriti, a magnetari mogu biti aktivni samo kratko.
Da bi procijenili koliko izvora nedostaje u popisima, istraživači su simulirali nastanak i razvoj neutronskih zvijezda. Model najbolje opisuje podatke kada su početna magnetska polja raspoređena u dvije skupine. U simuliranoj populaciji magnetari čine približno polovicu neutronskih zvijezda. Riječ je o procjeni koja ovisi o pretpostavkama modela, a ne o izravnom prebrojavanju svih zvijezda.
Pulsare je lakše prepoznati jer u pravilnim razmacima odašilju kratke radijske signale. Signal magnetara slabije se vidi kada im se aktivnost smanji ili kad ga zaklanjaju plin i prašina. Takve razlike u mogućnosti otkrivanja važne su pri procjeni udjela pojedinih vrsta neutronskih zvijezda.
Procjena utječe i na broj supernova
U istom modelu veći udio magnetara podrazumijeva i višu stopu supernova koje nastaju urušavanjem jezgre masivne zvijezde. Autori procjenjuju da bi ih u Mliječnoj stazi moglo biti više od dvije po stoljeću. To je više od nekih procjena temeljenih na izravno zabilježenim eksplozijama, ali u skladu s dijelom neizravnih mjerenja.
Buduća otkrića mladih neutronskih zvijezda pomoći će provjeriti procjenu. Važno će biti odrediti njihovu starost i izmjeriti magnetsko polje neovisnim metodama. Veći i potpuniji uzorak pokazat će je li udio magnetara doista blizu polovice.
