Tasmanski tigar desetljećima je prikazivan kao krvoločni grabežljivac koji je napadao ovce i nanosio štetu stočarima. Nova analiza njegove lubanje sada pokazuje da za takav način lova vjerojatno nije ni bio građen. Umjesto obaranja krupnog plijena, ovaj izumrli tobolčar najvjerojatnije se oslanjao na brze i snažne ugrize kojima je hvatao znatno manje životinje.
Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications otkriva neobičnu kombinaciju anatomskih obilježja kakva nije pronađena ni kod jednog današnjeg grabežljivog sisavca. Tasmanski tigar imao je iznimno veliku lubanju, izdužene čeljusti i prošireni vrh njuške. Upravo bi ta građa mogla objasniti kako je lovio, ali i zašto ga je usporedba s vukom odvela na pogrešan trag.
Izgledao je poput psa, ali nije lovio kao vuk
Tasmanski tigar, poznat i kao tilacin (Thylacinus cynocephalus), bio je najveći grabežljivi tobolčar modernog doba. Pruge na stražnjem dijelu tijela donijele su mu naziv tigar, dok su ga oblik glave i tijela učinili toliko sličnim psu da su ga često nazivali i tasmanskim vukom. Ta je sličnost, međutim, bila rezultat konvergentne evolucije: dvije vrlo udaljene skupine životinja neovisno su razvile sličan izgled jer su zauzimale sličnu ulogu u prirodi.
Ispod površine razlike su bile velike. Tilacin nije pripadao porodici pasa, nego tobolčarima, pa je u evolucijskom smislu bio bliži klokanu nego vuku. Prosječan primjerak težio je otprilike upola manje od prosječnog vuka, ali je imao gotovo jednako veliku lubanju. Njuška mu je pritom bila duga i vitka, bez robusne građe koja vukovima omogućuje da zgrabe velik plijen i zadrže ga dok ga ostatak čopora svladava.
Evolucijska biologinja Vera Weisbecker sa Sveučilišta Flinders i njezin tim proučili su sačuvane muzejske lubanje te njihov oblik usporedili s lubanjama drugih grabežljivih sisavaca. Rezultati upućuju na to da su izdužene čeljusti tilacinu davale drukčiju prednost: njihov se vrh mogao kretati većom brzinom i tako zadati snažan udar pri naglom zatvaranju usta.
Jedan brz ugriz umjesto dugog hrvanja
Takva čeljust građom nije bila prilagođena dugotrajnom držanju životinje veličine ovce. Mnogo je bolje odgovarala lovu na mali i srednje velik plijen, primjerice životinje veličine kunića ili bandikuta. Istraživači pretpostavljaju da se tilacin približio plijenu, zadao brz ugriz i pokušao ga onesposobiti u jednom naletu, umjesto da ga progoni i obara poput vuka.
Velika lubanja u tom je slučaju mogla imati važnu ulogu. Duža čeljust povećava brzinu ugriza, ali istodobno izlaže kosti većem opterećenju. Snažna, povećana lubanja vjerojatno je pomagala životinji da izdrži silu koja je nastajala pri takvom napadu. Slična se mehanika može pronaći kod nekih krokodila i grabežljivih riba, no među sisavcima je vrlo rijetka.
Znanstvenici pritom ne mogu rekonstruirati svaki detalj ponašanja životinje koja je izumrla prije gotovo jednog stoljeća. Oblik lubanje ne otkriva sa sigurnošću što je tilacin jeo pri svakoj prilici, niti isključuje mogućnost da je povremeno napao domaću životinju. Ipak, teško je pomiriti novu anatomsku sliku s nekadašnjom predodžbom o specijaliziranom lovcu na ovce.
Predrasuda koja je imala smrtonosne posljedice
Europski doseljenici na Tasmaniji okrivljavali su tilacina za gubitke stoke, a vlasti su krajem 19. i početkom 20. stoljeća isplaćivale nagrade za ubijene životinje. Progon, uz gubitak staništa i druge pritiske, desetkovao je populaciju. Posljednji poznati primjerak uginuo je 1936. godine u zoološkom vrtu u Hobartu, samo nekoliko mjeseci nakon što je vrsta dobila zakonsku zaštitu.
Nova analiza ne može promijeniti ono što se dogodilo, ali pokazuje koliko pogrešna usporedba može oblikovati odnos prema čitavoj vrsti. Životinja koja je izgledala poput prugastog psa proglašena je opasnim suparnikom stočara, iako njezina anatomija sada upućuje na znatno drukčiji način života.
Tilacin je posljednjih godina ponovno privukao pozornost zbog pokušaja oživljavanja izumrlih vrsta. No sačuvane kosti već danas mogu vratiti dio priče koji je nestao zajedno sa životinjom. U ovom slučaju lubanja govori da tasmanski tigar nije bio umanjeni vuk s prugama, nego grabežljivac s načinom lova kakav među živim sisavcima gotovo da nema usporedbu.
