Prapovijesni ljudi nisu imali kreme za sunčanje, ali nisu bili ni potpuno nezaštićeni od jakog Sunca. Tamnija koža bogata melaninom, odjeća i oker, crvenkasti pigment dobiven iz minerala, vjerojatno su zajedno smanjivali izloženost ultraljubičastom zračenju.
Nova rasprava o evoluciji boje kože upozorava da rak kože možda nije bio glavni razlog razvoja tamnije pigmentacije, barem ne sam po sebi. Za ljude koji su živjeli prije desetaka tisuća godina neposredniji problemi mogli su biti opekline, dehidracija i gubitak folata, vitamina važnog za razvoj fetusa.
Tamna koža nije nastala samo zbog raka
Melanin je pigment koji upija dio ultraljubičastog zračenja i štiti kožu od njegova štetnog djelovanja. No zaštita ima i drugu stranu. Veća količina melanina smanjuje stvaranje vitamina D u koži, pa se svjetlija pigmentacija tijekom ljudske povijesti češće širila u područjima s manje sunčeve svjetlosti.
Znanstvenici uglavnom prihvaćaju da je Sunčevo zračenje imalo važnu ulogu u evoluciji pigmentacije. Pitanje je samo koji je oblik štete bio presudan. Analiza populacije anglo-keltskog podrijetla u Australiji pokazala je da se rak kože najčešće javlja nakon reproduktivne dobi. Autori zato smatraju da opasnost od raka sama po sebi vjerojatno nije dovoljna da objasni evolucijski pritisak prema tamnijoj koži.
Veći utjecaj mogli su imati problemi koji su pogađali ljude ranije u životu. Teške opekline mogu otežati rad i kretanje, dehidracija je opasna u toplom okolišu, a oštećenje folata ultraljubičastim zračenjem može utjecati na plodnost i razvoj fetusa.
Oker nije morao biti samo ukras
Oker sadrži željezov oksid, mineral koji može raspršivati i djelomično apsorbirati ultraljubičasto zračenje. Pokusi pokazuju da fino mljeveni oker može imati izraženiji zaštitni učinak od grubljeg pigmenta.
Takav je pigment poznat s brojnih prapovijesnih nalazišta, ali njegova uporaba nije svugdje bila jednaka. U špilji Qafzeh u Izraelu rani ljudi donosili su finiju vrstu okera s udaljenosti veće od 60 kilometara, iako su u blizini postojali lokalni izvori.
To ne znači da su znali odrediti zaštitni faktor niti da su oker koristili isključivo kao zaštitu od sunca. Pigment je imao i simboličnu, ritualnu i društvenu vrijednost. Ipak, izbor kvalitetnijeg materijala pokazuje da oker nije bio nasumično prikupljan. U dijelovima Afrike on se i danas nanosi na kožu, samostalno ili pomiješan s masnoćom.
Odjeća je bila jednako važan oblik zaštite
Koštana šila i igle svjedoče da su moderni ljudi izrađivali prilagođenu odjeću mnogo prije pojave prvih civilizacija. Odjeća ih je štitila od hladnoće, vjetra i kiše, ali je istodobno bila i jednostavna zaštita od sunca.
Povećana uporaba okera prije približno 40.000 godina vremenski se podudara s Laschampovim geomagnetskim događajem, kratkotrajnim slabljenjem Zemljina magnetskog polja. Tijekom tog razdoblja veća količina kozmičkog zračenja mogla je doprijeti do gornjih slojeva atmosfere. Ipak, nema čvrstih dokaza da je Laschampov događaj izravno utjecao na nestanak neandertalaca ili promijenio ponašanje ljudi.
Sigurno je tek da se zaštita od sunca nije svodila na boju kože. Prapovijesni ljudi koristili su više načina da se prilagode okolišu u kojem su živjeli, od pigmentacije i odjeće do materijala koje su nanosili na tijelo.