Mahovine su među najvećim terraformatorima Zemlje, pretvarajući neplodno tlo u plodno tlo. Sada tim znanstvenika predlaže da bi ove ne-vaskularne biljke mogle učiniti isto na Marsu.
Pitanje je trebamo li uopće uvoditi život sa Zemlje na našeg crvenog susjeda – nemamo baš dobru povijest s time na vlastitom planetu.
Ali ako odlučimo da vrijedi eksperimentirati s tlom na Marsu kako bismo stvorili drugi dom za nas Zemljane, ekolog Xiaoshuang Li i njegovi kolege iz Kineske akademije znanosti imaju kandidata koji bi mogao biti pravi izbor.
Mahovine – pioniri na Zemlji
Kako prenosi Sciecne Alert, površina Zemlje nekada je bila iznimno neprijateljska prema životu, no to nije zaustavilo skupinu organizama poznatih kao briofiti – u koje danas spadaju mahovine, i jetrenjarke – da se izdignu iz plodne sigurnosti oceana u potrazi za novim horizontima.
Uspjeh ovih kopnenih pionira ovisio je o njihovoj sposobnosti da iskoriste i probave hranjive tvari koje izlaze iz ili prelaze preko stijena, dok su preživljavali potpuno neprijateljske uvjete koji bi druge organizme pretvorili u prah. Dok su se širili po kamenitim prostranstvima Zemlje, stvarali su tla, čime su otvorili put drugim, manje otpornim oblicima života da postupno kroče na suho tlo.
Ova genetska otpornost i dalje služi mahovinama diljem svijeta, a istraživači vjeruju da bismo mogli iskoristiti njihove ugrađene sposobnosti za kolonizaciju Marsa, stvarajući temelje za druge, manje izdržljive oblike života, poput usjeva.
Za razliku od bujnih šumskih mahovina koje možda zamišljate, a koje imaju prilično lagodan život u usporedbi sa svojim precima, Syntrichia caninervis posvećena je održavanju strogo skromnog načina života. Uspijeva u pustinjama Kine i SAD-a, zajedno s ledenim planinama Pamira, Tibeta, Bliskog Istoka, Antarktike i cirkumpolarnih područja.
Pustinja Gurbantunggut na sjeverozapadu Kine središte je za S. caninervis, koja ovdje raste gušće nego bilo gdje drugdje na svijetu, unatoč temperaturama koje se kreću od -40 °C do 65 °C i relativnoj vlažnosti koja pada na 1,4 posto
Testiranje otpornosti S. caninervis
Li i njegovi kolege podvrgnuli su ovu mahovinu rigoroznim testovima – a izbaciti S. caninervis iz njezine izuzetno široke zone udobnosti nije bio lak zadatak.
U laboratoriju su testirali reakcije biljke na ekstremnu dehidraciju, produženo zamrzavanje (-80 °C tijekom 3 ili 5 godina, i -196 °C tijekom 15 ili 30 dana), zračenje (u dozama od 500 do 16.000 Gy) i uvjete slične onima na Marsu u Simulacijskom postrojenju za planetarne atmosfere Kineske akademije znanosti (PASF).
U Marsovoj simulaciji, biljke su bile izložene pritiscima od oko 650 paskala (Pa), slično kao na Marsu (680–790 Pa). Noću je temperatura bila -60 °C, a tijekom dana 20 °C, što je ekvivalent uvjetima na Marsu u ekvatorijalnim do srednješirinskim regijama. Također su simulirali sastav plinova u atmosferi i razine ultraljubičastog zračenja kako bi bili bliži onima na Marsu.
Dehidracija je za S. caninervis bila poput šetnje parkom. U ekstremnoj hladnoći nije pokazivala nikakve znakove stresa. Sve zamrznute biljke regenerirale su se nakon odmrzavanja, pri čemu su biljke dehidrirane prije smrzavanja brže oporavile nego one koje nisu bile dehidrirane.
Suočena s razinama zračenja od 50 Gy, koje bi ubile ljude, S. caninervis nije pokazivala nikakve znakove oštećenja. Na 500 Gy, njezin rast čak je ubrzao.
Mahovine koje su bile dehidrirane, a zatim izložene uvjetima sličnim Marsu, ponašale su se kao da se ništa nije dogodilo nakon samo 30 dana oporavka. One koje nisu bile dehidrirane trebale su malo duže za oporavak, ali su ipak preživjele.
“Iako je još dug put do stvaranja samoodrživih staništa na drugim planetima, pokazali smo veliki potencijal S. caninervis kao pionirske biljke za rast na Marsu,” pišu istraživači.
“Gledajući u budućnost, očekujemo da bi se ova obećavajuća mahovina mogla odnijeti na Mars ili Mjesec kako bi se dodatno testirala mogućnost kolonizacije biljaka i rasta u svemiru.”
Čak i ako se mahovina na Marsu pokaže kao loša ideja, činjenica da S. caninervis može pretvoriti potpuno suhu zemlju u “živu kožu”, čak i nakon preživljavanja tako ekstremnih uvjeta, pruža nadu za život na našem vlastitom planetu, koji je, čini se, otporniji nego što mu ponekad pripisujemo.
Ovo istraživanje objavljeno je u časopisu The Innovation.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
