Astronomi su u Mliječnoj stazi pronašli izvor radiovalova čiji se signal mijenja već najmanje 20 godina. Arhivske snimke pokazuju da je zračenje bilo najjače 2014., zatim je postupno slabilo, a krajem 2025. ponovno se pojačalo. Veličina područja iz kojeg radiovalovi dolaze pritom se gotovo nije promijenila.
Izvor ima oznaku VT J1906+0849. Zasad ga nije moguće svrstati ni u jednu poznatu skupinu galaktičkih objekata. Jedno je moguće objašnjenje da zračenje nastaje dok kompaktan objekt privlači plin iz okoline. Dostupni podaci ne otkrivaju je li riječ o crnoj rupi, neutronskoj zvijezdi ili drugoj vrsti sustava.
Jedna je mogućnost da je izvor neutronska zvijezda. Prijelaz iz faze u kojoj objekt privlači plin u onu u kojoj prevladava pulsarsko zračenje zabilježen je u sustavu PSR J1227−4853. Za VT J1906+0849 zasad nema dokaza da prolazi kroz isti proces.
Arhivske snimke prate izvor od 2005.
Istraživači su VT J1906+0849 izdvojili u prvoj fazi projekta Very Large Array Sky Survey (VLASS), koji od 2017. sustavno pregledava nebo radiointerferometrom VLA. U arhivi su pronašli i snimke tog izvora iz 2005. Na snimkama iz 2014. jačina radijskog signala prelazila je 200 mJy. Nakon toga signal je postupno slabio, a krajem 2025. ponovno se pojačao. Autori su promjene u izvoru analizirali u radu o VT J1906+0849.
Mijenjao se i spektar zračenja, odnosno raspodjela signala po frekvencijama, dok je veličina područja iz kojeg dolaze radiovalovi tijekom najmanje pet godina ostala gotovo ista. Kad bi radiozračenje potjecalo od jednokratnog izbačaja tvari, očekivalo bi se da se područje emisije s vremenom širi. Dosadašnje opservacije takvo širenje nisu zabilježile.
Podaci iz optičkog i infracrvenog dijela spektra upućuju na to da se izvor nalazi u našoj galaksiji. Udaljen je najmanje 15 kiloparseka, odnosno oko 49 tisuća svjetlosnih godina. U infracrvenom spektru zabilježena je i široka linija vodika. Širina i jačina te linije mijenjale su se, što bi moglo upućivati na plin koji se udaljava brzinom od oko 2000 kilometara u sekundi. Taj zaključak zasad počiva na malom broju mjerenja.
Rendgenski teleskop Swift/XRT nije zabilježio zračenje iz tog izvora. Izostanak signala omogućuje tek određivanje gornje granice njegove jačine: slabije zračenje moglo je ostati ispod praga osjetljivosti instrumenta. Prema dosadašnjim podacima, VT J1906+0849 zrači slabije u rendgenskom području od većine poznatih rendgenskih dvojnih sustava.
Što bi moglo pokretati zračenje?
Akrecija je proces u kojem kompaktan objekt svojom gravitacijom privlači okolni plin. Plin se pritom zagrijava, a dio može otjecati iz sustava ili biti izbačen u usmjerenim mlazovima. Ako se u središtu nalazi crna rupa, zračenje ne dolazi iz njezine unutrašnjosti, nego iz užarenog plina prije nego što prijeđe njezin horizont događaja.
Autori razmatraju mogućnost da je VT J1906+0849 mladi sustav sličan mikrokvazaru SS 433. U takvom bi sustavu kompaktan objekt privlačio plin, dok bi gusti tok plina koji napušta disk mogao ograničiti širenje radiozračenja. Taj bi model mogao objasniti i zašto je rendgensko zračenje izvora slabo. Riječ je o mogućem tumačenju, a ne o potvrđenom objašnjenju.
Jedan mogući mehanizam nastanka radiovalova jest sinkrotronsko zračenje: elektroni koji se velikom brzinom gibaju u magnetskom polju pritom emitiraju radiovalove. Raspodjela tih valova po frekvencijama astronomima pomaže procijeniti što se događa u okolini kompaktnog objekta. U ovom slučaju spektar se mijenja, dok područje emisije ostaje gotovo iste veličine. Ta bi kombinacija mogla upućivati na dugotrajniji dotok energije, a ne na jedan kratkotrajan izbačaj.
Nova mjerenja mogla bi razjasniti prirodu izvora
Daljnje opservacije pokazat će nastavlja li se signal mijenjati i postoji li zvijezda iz koje kompaktan objekt privlači plin. Mjerenja u radijskom, infracrvenom i rendgenskom području mogla bi otkriti ima li sustav disk i kakav je plin koji iz njega izlazi. Tako bi astronomi lakše procijenili pokreće li zračenje crna rupa, neutronska zvijezda ili neki drugi kompaktan objekt.
