Cijela ljudska egzistencija mogla je započeti u crnoj rupi, vjeruju neki znanstvenici.
Postoji intrigantna mogućnost da pojava svjesnog života nije samo slučajnost, već neizbježan ishod kozmičke evolucije.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
Jeste li se ikada zapitali zašto je naš svemir sačinjen od nečega, a ne od ničega? Razmišljanje o tome može vas zbuniti, jer da nije ničega, ne biste imali mozak – ne biste uopće postojali da biste postavili to pitanje.
Antropski i Kopernikov princip
Razmotrimo jednostavnije pitanje: zašto nam svemir omogućuje postojanje? Opet se suočavamo s istim problemom: da nam svemir ne omogućuje postojanje, ne bismo bili ovdje da razmišljamo o tome. Ovo se zove “antropski princip”. Za neke je to jedini odgovor potreban za objašnjenje svega; za druge, to je filozofski trn u oku. Sve što znamo o svemiru do sada – od astronoma Kopernika iz 16. stoljeća, koji je prvi predložio da Zemlja kruži oko Sunca, a ne obrnuto – govori nam da nemamo posebno mjesto u kozmosu. Nismo u centru. Ovo je “Kopernikov princip”.
Zašto postojimo kao samosvjesna bića, sitna po veličini i kratkog životnog vijeka u usporedbi s golemom kozmološkom prazninom koja je uglavnom bez života?
Paradoks postojanja
Antropski i Kopernikov princip su sukobljeni aksiomi o postojanju svemira i našem mjestu unutar njega. Antropski princip kaže da svemir ovisi o našem postojanju. U međuvremenu, Kopernikov princip kaže da nismo posebni i da nijedan fizički zakon ne bi trebao ovisiti o našem postojanju. Ipak, golemi i drevni svemir koji vidimo kroz naše teleskope čini se da balansira oba principa, poput igle balansirane na rubu čaše.
Neki znanstvenici vjeruju da svemir uopće nije bio precizno podešen kako bi stvorio inteligentan život poput našeg. Umjesto toga, kažu da je svemir razvio vlastitu policu osiguranja stvaranjem što više crnih rupa, što je metoda reprodukcije svemira. Slijedeći ovu logiku, sam svemir bi mogao biti živ – a činjenica da mi ljudi postojimo samo je sretan nusprodukt.
Jedan od najvećih filozofskih problema svemira je taj što mora biti fino podešen za naše postojanje. Da je svemir nasumičan, stvari bi se brzo zakomplicirale. Ako bi se fizički parametri, poput brzine svjetlosti, mase elektrona, protona i neutrona, gravitacijske konstante, i tako dalje, malo promijenili, eliminirali bi sav život – moguće i svu materiju – a svemir kao cjelina ne bi dugo trajao da evoluira išta.
Teorija multiverzuma
Jedno moguće rješenje problema finog ugađanja je multiverzum. U ovoj spekulativnoj teoriji, naš svemir je jedan od mnogih, kao što je planet Zemlja jedan od mnogih planeta. Različiti svemiri imaju različite zakone fizike i stoga je činjenica da naš podržava život jednostavno stvar sreće. Dok neke teorije multiverzuma predlažu da su ti svemiri uglavnom nasumični i nemaju veze jedni s drugima, jedna posebna teorija multiverzuma sugerira da ‘svemiri’ zapravo reproduciraju kao živa bića i imaju pretke i potomke. Ova teorija se zove kozmološka prirodna selekcija (engl. cosmological natural selection ili CNS). Prvi ju je predložio teoretski fizičar Lee Smolin 1992. godine, a teorija CNS je snažan kandidat za objašnjenje zašto se naš svemir čini da balansira oba antropski i Kopernikov princip.
Kada gledamo na složenost živih bića i ogroman broj neživih konfiguracija, ostaje nam pretpostaviti da vrste ne mogu nastati nasumično. Stoga, neki moćni stvoritelj morao je stvoriti sve vrste živih bića pojedinačno, kao što urar izrađuje sat, često se misli. Međutim, Darwinova teorija evolucije, koju je prvi put iznio u svojoj knjizi iz 1859. godine, “O podrijetlu vrsta”, pruža mehanizam koji objašnjava zašto živa bića nisu nasumična. Njihovi parametri nisu slobodno odabrani; oni su rezultat prirodne selekcije, procesa u kojem članovi vrste koji su bolje prilagođeni preživljavanju i/ili reprodukciji učinkovitije prenose svoje gene.
Kozmološka prirodna selekcija
Teorija evolucije jedna je od najvećih uspješnih priča u povijesti znanosti jer je pružila mehanizam kojim nešto visoko uređeno, složeno i fino podešeno za svoj opstanak može nastati iz prirodnih procesa. Teorija je bila uspješna ne samo zato što je objasnila kako vrste nastaju, već i zato što je generirala nova predviđanja koja smo mogli testirati. Na primjer, teorija evolucije objašnjava zašto vrste izgledaju povezane jedna s drugom.
Teorija kozmološke prirodne selekcije rješava problem finog ugađanja svemira za život. Ta ideja može imati smisla nama, koji živimo na planeti punoj složenih, višećelijskih organizama, ali Zemlja je okružena uglavnom mrtvim prostorom i, koliko znamo, mrtvim planetima, mjesecima i svjetlosnim godinama međuzvjezdane prašine i raspršenih fotona.
Zemlja je fino podešena za život; svemir nije. Međutim, teorija kozmološke prirodne selekcije kaže da je svemir fino podešen za nešto drugo: svoju metodu reprodukcije, stvaranje novih svemira.
Crne rupe kao ‘baby’ svemiri
Prema okviru teorije CNS, svaka crna rupa postaje ‘baby’ svemir. Naš svemir, na isti način, započeo je kao crna rupa u svom matičnom svemiru. Teorija kaže da unutar svake crne rupe, središnja singularnost – materija visoko komprimirana u prostoru u matičnom svemiru – postaje visoko komprimirana točka u vremenu u novom svemiru. Ta točka se širi, stvarajući novu materiju i energiju. Dobivate potpuni svemir čak i iz male crne rupe.
To znači da naš svemir nije fino podešen za život, već za crne rupe, koje obično nastaju od masivnih zvijezda (iako mogu imati i druge izvore). Ispostavilo se da formiranje masivnih zvijezda ovisi o elementu koji je također važan za život na Zemlji: ugljik.
Ugljični monoksid je druga najčešća molekula u svemiru nakon molekularnog vodika, čak češći od vode. U molekularnim oblacima plina i prašine koji nastaju od supernova, masivne zvijezde se stvaraju usred plinovitih molekula ugljičnog monoksida, koje djeluju kao rashladno sredstvo. Ovo hlađenje pomaže materiji da se skuplja i stvara zvijezde. Ugljik je kritična komponenta u svakom životu koji poznajemo. Stoga je život, zapravo, nusprodukt stvaranja zvijezda, što je samo po sebi nusprodukt onoga što je svemir evoluirao da radi: stvara što više crnih rupa.
Teorija kozmološke prirodne selekcije pomaže objasniti zašto je naš svemir tako visoko uređen, složen i samoodrživ, kao što Darwinova teorija objašnjava isto za živa bića. To vodi do uzbudljivog, iako spekulativnog zaključka da je možda, prema nekoj definiciji, i naš svemir sam živ.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
