Privatno financirani svemirski opservatorij vrijedan 500 milijuna dolara, nazvan “Lazuli Space Observatory”, u novom znanstvenom radu predstavljen je kao pokušaj da se logika brzog razvoja iz komercijalnog svemirskog sektora prenese na teleskope “flagship” klase. Projekt dolazi iz Schmidt Space, filantropskog okvira Erica Schmidta, bivšeg izvršnog direktora Googlea, i njegove supruge Wendy, koji bi trebali pokriti trošak. Ideja je provjeriti može li se, uz veći rizik i manje birokracije, doći do svemirskog teleskopa brže i znatno jeftinije nego u programima koji se financiraju javnim novcem.
U radu se polazi od razlike između privatnog i javnog rizika. Javnim programima, poput Svemirskg teleskopa James Webb (JWST) i nadolazećeg Svemirskog teleskopa Nancy Grace Roman, pripisuje se obveza da koriste tehnologiju “provjerenu u letu” i rješenja koja su do kraja razrađena i svedena na najmanju moguću mjeru rizika. Autori to vežu uz visoke cijene: za JWST navode ukupni trošak od 10 milijardi dolara, a za Roman procjenu da je trenutačno na putu prema 3 milijarde dolara izdataka, uz planirani datum lansiranja u svibnju 2027.
Takva razina provjera i pouzdanosti, naglašava se, trebala bi smanjiti vjerojatnost da porezni obveznici gledaju kako milijarde dolara završavaju u neuspjelom lansiranju. Kod Lazulija se, međutim, svjesno prihvaća mogućnost da projekt ne uspije, upravo zato što se financira privatno, a u tekstu se kao dio argumenta navodi i osobna financijska pozadina: Eric Schmidt se spominje kao osoba s preostalih 36 milijardi dolara imovine, pa bi i potpuni neuspjeh bio udarac za ideju, ali ne i financijski slom.
Okvir u koji autori smještaju Lazuli zovu “New Space”, izraz koji se u industriji raketa i satelita koristi za razvoj usmjeren na brzinu, po uzoru na pristup koji se često sažima u mantru “kreni brzo i (nadamo se) ne razbij sve”. U tekstu se naglašava da dio osnivača tvrtki u tom području dolazi iz Silicijske doline, te da je takav mentalitet pratio eksponencijalan rast broja satelita u orbiti i eksponencijalan pad cijene njihova lansiranja. Autori rada tvrde da isti obrazac vrijedi barem pokušati i za veliki svemirski opservatorij.
Jeftinije kroz gotove dijelove i manje odlučivanja “po proceduri”
Da bi se ostalo na 500 milijuna dolara, plan predviđa da do 80% teleskopa bude sastavljeno od komponenata koje se mogu kupiti kao gotovi, standardni proizvodi. U radu se tvrdi da bi to smanjilo potrebu za skupim razvojem po mjeri, koji u velikim državnim programima često diže trošak i produljuje rokove. Dodatno, navodi se da rad pod okriljem Schmidt Sciences olakšava prolaz kroz birokratske i političke odluke koje, prema autorima, neizbježno usporavaju programe koji ovise o javnom financiranju.
Usporedba s postojećim i nadolazećim teleskopima postavlja se i kroz njihove znanstvene niše. JWST je već operativan, šalje atraktivne snimke na Zemlju i, kako se navodi, izgleda kao da generira novi znanstveni rad gotovo svaki tjedan. Roman je idući veliki teleskop pred lansiranjem, ali u radu se naglašava da i JWST i Roman imaju slabosti kada treba loviti kratkotrajne, prolazne pojave, primjerice kilonove ili sudare crnih rupa koji proizvode gravitacijske valove. Ti događaji, ističe se, traju satima, a ne danima, pa traže gotovo trenutačnu reakciju što većeg broja opservatorija.
Za JWST se kaže da je problem brzina preusmjeravanja: iako može postići iznimno visoku razlučivost na meti, ne može se dovoljno brzo okrenuti da bi na vrijeme stigao promatrati događaj prije nego što završi. Roman se opisuje kao teleskop za pregledna snimanja velikih područja neba, ali bez mogućnosti da pojedine zvjezdane sustave ili galaksije razluči do razine koju bi, prema planu, imao Lazuli. U tom kontekstu, autori Lazuliju dodjeljuju ulogu praćenja “Target of Opportunity” opažanja, odnosno hitnih preusmjeravanja na nove mete koje se pojave iznenada.
Brza preusmjeravanja, široko polje i izravno snimanje egzoplaneta
Lazuli bi, prema planu, bio projektiran tako da se preusmjerava što je moguće brže, uz cilj da do novog cilja dođe unutar sat i pol. Namjera je u tom kratkom vremenu prikupiti što više podataka o događajima koji brzo prolaze, uključujući one povezane s gravitacijskim valovima. To bi, navodi se, zahtijevalo rad u suradnji s opservatorijima na tlu, među kojima se spominje LIGO kao detektor gravitacijskih valova. Prednost svemirskog položaja opisuje se praktično: promatranja ne ometaju oblaci ni dnevno svjetlo, pa se lakše prati kritična rana faza takvih događaja.
Drugi mehanizam za hvatanje prolaznih pojava bio bi instrument Widefield Context Camera, koji bi promatrao veliki dio neba, uz 23 odvojena CMOS senzora. Uloga mu je dvostruka: pružati kontekst ostalim instrumentima na teleskopu i otkrivati sitne promjene sjaja zvijezda koje upućuju na tranzite egzoplaneta. U teoriji, navodi se, Lazuli bi mogao detektirati planete veličine Zemlje oko relativno obližnjih zvijezda sličnih Suncu.
U radu se ide korak dalje od samog otkrivanja egzoplaneta: navodi se da bi Lazuli trebao biti sposoban i za njihovo izravno snimanje. Ključni alat bio bi Vector Vortex Coronagraph (VVC) uz niz deformabilnih zrcala, kako bi se svjetlost zvijezde u pojedinom sustavu potisnula do 10 milijuna puta i omogućilo izdvajanje mnogo slabijeg signala planeta. Ista se tehnologija predviđa i za NASA’s Habitable Worlds Observatory, misiju koja je još desetljećima udaljena od lansiranja, pa bi Lazuli u međuvremenu mogao poslužiti kao rana provjera takvog pristupa prije nego što uđe u programe financirane javnim novcem.
Najveći iskorak, barem na papiru, jest rok: misija bi trebala biti osmišljena, definirana, izgrađena i lansirana u nešto više od tri godine, a Schmidt Space navodi razvojni ciklus od 3 do 5 godina. To bi bilo višestruko brže od usporedivih sustava koje vode državne svemirske organizacije. U radu se pritom naglašava da bi Lazuli bio veći od Svemirskog teleskopa Hubble, što takav raspored čini još zahtjevnijim, uz napomenu da lideri “New Space” sektora često ozbiljno podcjenjuju koliko vremena veliki projekti doista traže.
Čak i ako bi razvoj potrajao dvostruko dulje, ishod koji autori nude svodi se na dvije mogućnosti: svijet bi dobio još jedan veliki svemirski opservatorij u sljedećim desetljećima, ili bi dobio skupu, ali poučnu lekciju od 500 milijuna dolara o tome što se može dogoditi kada se brzina postavi ispred opreza u velikim astrofizičkim projektima. U preprintu se pritom naglašava financijska asimetrija rizika: navodi se da bi Eric Schmidt, kada bi preostalih 36 milijardi dolara držao u široko diversificiranom indeksnom fondu koji prati američki burzovni indeks S&P 500 (Standard & Poor’s), tijekom pet godina mogao ostvariti povrat približno 40 puta veći od iznosa uloženog u Lazuli. Drugim riječima, projekt može razočarati, ali ga ne može financijski potopiti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
